Korona i biznis
03. srpanj 2020.

Denis Matijević: Zašto manji PDV na hranu ipak nije kućanstvima uštedio po 827 kuna

Farmers' food market stall with variety of organic vegetable. Vendor serving and chating with customers.    foto Getty Images/istockphoto

Piše: Denis Matijević, Smarter

Smanjenje PDV-a na hranu imalo bi puni efekt kada bi se primijenilo na svu hranu, što znači i na proizvode koji se nalaze na kraju lanca vrijednosti

Nedavni medijski napisi o tome da smanjenje PDV-a na meso, jaja, voće i povrće s 25 na 13 posto u prošloj godini nije dovelo do očekivanog smanjenja potrošačkih cijena za oko 10 posto ponovno su aktivirali rasprave o tome treba li i koliko posegnuti za snižavanjem PDV-a na hranu te koji je njegov utjecaj na niže cijene i veći standard građana. Pojedine novinarske analize i izračuni upućivali su na to kako se očekivalo da će od manjeg PDV-a za tu grupu proizvoda svako kućanstvo prosječno uštedjeti 827 kuna. To je naravno dobra tema za nadmudrivanje u ovom političkom trenutku, ali istodobno pokazuje koliko malo poznajemo tržišne zakonitosti u području proizvodnje i trgovine tih grupa proizvoda.

Naime, unutar tih grupa proizvoda godišnja promjena cijena od uvođenja manjeg PDV-a kretala se različito, što pokazuje da nije bilo primijenjeno jednostavno linearno smanjenje, odnosno povećanje cijena, što znači da je promjenama cijena ipak upravljao i čimbenik tržište. PDV je promijenjen na grupama primarnih poljoprivrednih proizvoda: mesu, voću, povrću, jajima, odnosno svježoj hrani – čije osnovne cijene u pravilu ovise o stanju globalne ponude i potražnje, odnosno za nas svakako o stanju ponude i potražnje na jedinstvenom EU tržištu, odnosno burzama.

Zahvaćene uglavnom sirovine

Smanjujući u osnovi cijene sirovina, jer to jednim dijelom te grupe proizvoda jesu, Vlada je zaboravila da osnovnom cijenom svinjetine, junetine i piletine ne upravljaju ni proizvođač ni trgovac, već burze te robe, odnosno odnos između ponude i potražnje. Tako je 2019. (iz niza razloga) zabilježen rast osnovnih cijena svinjetine u EU od čak devet posto, a u Hrvatskoj od čak 12 posto, što znači da bi bez smanjenja PDV-a cijena svinjetine u trgovinama narasla za više od 13 posto.

Istodobno se kod voća dogodilo upravo suprotno! Dobra godina, odnosno višak ponude, rezultirala je padom cijena voća. Također, ako se prate cijene povrća na otvorenim tržnicama (bez PDV-a), jasno se vidi da su osnovne cijene narasle. Pad cijena piletine indirektno je uzrokovan velikim padom cijena piletine u EU u 2019. Iz svega navedenoga možemo zaključiti da je smanjenje PDV-a kod neke robe pomoglo potrošačima tako da se cijene nisu povećale, što bi se dogodilo zbog porasta osnovne burzovne cijene uza stari PDV od 25 posto.

S druge strane, teško je vjerovati da se u uvjetima izrazito konkurentnoga maloprodajnog tržišta u Hrvatskoj mogao dogoditi rast marži u trgovini. O tome svjedoče i marketinške kampanje nekih trgovačkih lanaca koji su već u prosincu 2018. godine oglasili pad cijena. Vjerojatnije je da su razliku PDV-a u slučajevima kada pojeftinjenje nije bilo na razini pada PDV-a, a nije se znatnije promijenila osnovna cijena proizvoda, ipak zadržali proizvođači i da je ona, u tim slučajevima, kada uvozni pritisak nije velik, odnosno tamo gdje smo samodostatni, pomogla proizvođačima da podignu svoju konkurentnost. Tu činjenicu za hrvatsku proizvodnju hrane ne smatramo negativnom. Inače, smanjenje PDV-a na hranu imalo bi puni efekt kada bi se ono primijenilo na svu hranu, što znači i na proizvode koji se nalaze na kraju lanca vrijednosti, jer bi se na taj način stvorio prostor za podizanje konkurentnosti u cijelom lancu vrijednosti. Smanjenje PDV-a na svu hranu učinilo bi hrvatsku proizvodnju konkurentnijom i u krajnjoj liniji omogućilo domaćim proizvođačima da više ulažu u razvoj, poglavito inovacija i brendova.

Činjenica koja potiče uvoz

Da PDV na hranu dugoročno treba smanjiti, pokazuje činjenica da su maloprodajne cijene hrane u Hrvatskoj ili više ili u razini susjednih europskih zemalja, a čak četvrtina maloprodajne cijene odlazi državi. To sigurno čini hrvatsku proizvodnju hrane nekonkurentnom i to je činjenica koja potiče uvoz te ide na ruku uvoznom lobiju.

Naime, za razliku od Hrvatske, u Sloveniji država dobiva 9,5 posto od maloprodajne cijene, a u siromašnoj BiH samo 13,5 posto. No, za uvođenje tako važne i velike porezne reforme Hrvatska mora promijeniti strukturu svoga gospodarstva, odnosno proračunskog prihoda, koji trenutačno ovisi o porezu na potrošnju. Nadalje, Hrvatska mora brže rasti kako bi rastom standarda svojih građana omogućila da se njihova potrošnja na hranu smanji sa sadašnjih blizu 29 posto mjesečnih primanja na europskih 13 posto te na taj način smanji ovisnost državnog proračuna o potrošnji stanovništva na hranu, kako bi onda snažnije mogla oporezovati ostale kategorije potrošnje, poglavito luksuzne proizvode.