Kontrolna tijela koja je akreditirala Hrvatska akreditacijska agencija imaju različite prakse u primjeni propisa u kontroli ekološke proizvodnje, kao i različite cijene za tu uslugu, što stvara probleme proizvođačima koji nisu sigurni u svoju proizvodnju
Hrvatska poljoprivredna komora (HPK) upozorila je na problem neujednačene kontrole ekoloških poljoprivrednih proizvođača, zbog čega, između ostalog, pada broj proizvođača. Je li lani pao broj ili nije, s obzirom na to da je do 2019. taj broj rastao, za ovu temu nije bitno, ali svakako problem postoji ako u sustavu imamo neujednačenu kontrolu.
U HPK-u su ove informacije dobili nakon što su poslali upite o praksama koje provode kontrolne kuće dobivši različite odgovore od ekoloških poljoprivrednih proizvođača. U razgovoru s Amalkom Vukelić, predsjednicom Odbora za ekoproizvodnju, preradu, cvjećarstvo, ljekovito bilje i medicinsko bilje HPK-a, rečeno je da 12 kontrolnih tijela (uglavnom privatnih) koja su dobila akreditacije od Hrvatske akreditacijske agencije imaju različite prakse kontrole.
Sva ona imaju svoje obrasce prilikom provođenja kontrole, pa zbog toga, između ostalog, prikupljaju različite podatke na temelju kojih donose zaključke nakon provedene kontrole.
Mogu li saditi svoj luk?
– Nisu u pitanju propisi, jer su oni doneseni, nego je problem u različitom tumačenju tih propisa, tako da jedno tijelo kaže da je sve u redu, a za istu tu proizvodnju drugo tijelo ima zamjerke – objašnjava Vukelić.
U HPK-u navode primjere. Jedan je o poljoprivredniku kojemu, ako želi upotrijebiti vlastiti rasadni materijal iz svojih nasada za povećanje površine pod proizvodnjom, neke kontrolne kuće odobravaju takvu praksu, a druge strogo traže nabavku materijala iz rasadnika, sa svom popratnom dokumentacijom, bez obzira na to što je vlastiti već prilagođen uvjetima proizvodnje tog mikrolokaliteta. U HPK-u se žale i jer im nije jasno zašto je neophodno da proizvođači prate sljedivost proizvodnje repromaterijala, posebice sjemena, koje je već u svojoj proizvodnji dobiveno na ekološki način i certificirano.
Konkretnije tu proizvođači imaju dodatni posao za koji smatraju da je za njih nepotreban jer moraju pratiti je li distributer certificiran za prodaju ekološkog sjemena, kao i tražiti od distributera dodatnu dokumentaciju. Na to je u našem razgovoru upozorila i Vukelić, koja je istaknula da je zbog toga proizvođačima nametnuta dodatna papirologija, umjesto da kontrolu distributera obavlja također neko akreditirano tijelo. I sama je ekološki proizvođač, kaže da njoj osobno to ne predstavlja problem, ali ističe da ima mnogo manjih proizvođača koji se ionako muče s papirologijom i da im nije potreban i taj dodatni posao.
Ta situacija u kojoj su ekološki poljoprivredni proizvođači praktično kontrolno tijelo distributerima pitanje je, prije svega, propisa koji to uređuju, a ne onih akreditiranih kontrolnih tijela koja kontroliraju proizvođače. HPK je zbog svega navedenog zatražio od svih dionika sustava precizno tumačenje pojedinih proizvodnih pravila te uspostavu jednoobraznog sustava kontrole kod svih 12 kontrolnih tijela u Hrvatskoj. Osim toga, na temelju informacija s terena, u njemu ističu i problem velikih razlika u cijenama naplate usluga ekološke kontrole.
Niža cijena – slabija kontrola
To bi mogao biti poseban problem jer ako netko naplaćuje dosta nižu cijenu kontrole ekološke proizvodnje, nije isključeno da je i ta kontrola nešto slabije kvalitete, odnosno da se proizvođaču progleda kroz prste, što bi trebalo zabrinuti i potrošače, a ne samo proizvođače.
Dakle, uz različite cijene usluga kontrole problem je, kako je navedeno, u tome da kontrolna tijela različito tumače propise, a posljedično i kriterije o udovoljavanju ekološke proizvodnje. S obzirom na to da propisi postoje, pitanje je tko može kontrolirati akreditirane tvrtke za kontrolu, no svakako bi bilo dobro da HAA, ali i Ministarstvo poljoprivrede učine nešto da se ujednače kriteriji, kao i da se riješi pitanje kontrole distributera.
POST SCRIPTUM
U HPK-u ukazuju na trend osipanja ekoloških proizvođača koji je 'djelomično uzrokovan različitim postupanjem kontrolnih tijela u ekološkoj poljoprivredi'. Ne iznose podatke koliko je manje ekoloških proizvođača, no ipak ističu da je do kraja 2019. njihov broj rastao, kao i broj hektara. Tako je (prema DZS-u) u 2019. u Hrvatskoj bilo 5153 proizvođača i 395 poljoprivrednih prerađivača, ukupno 5548. U 2013., kada smo ušli u EU, proizvođača je bilo 1608, a prerađivača 181. U razdoblju od 2013. do 2019. zabilježen je rast površina pod ekološkom proizvodnjom za 67.509 hektara, pa je možda najveći razlog pada proizvođača ipak pandemija. No navedene probleme treba rješavati neovisno o uzroku pada broja proizvođača.