01. studeni 2021.

Edis Felić: Priznaje li to država poraz u borbi protiv korupcije u zdravstvu?

bolovanje

   

Još uvijek nije jasno što želi vlast s dijelom reforme zdravstva koji govori da bi država prestala plaćati bolovanja. Tko će onda plaćati bolovanje, svi se pitaju, a mi razmatramo mogućnost da to bude neko ministarstvo, poslodavci, ili osiguravajuće kuće. Ni jedna opcija nema smisla

Popriličnu je buru izazvala reforma zdravstva, odnosno dio koji bi, ako bude usvojen, oslobodio Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje obaveze da pokriva plaće zaposlenima dok su na bolovanju. Čak i trudnicama, kako se može pročitati u medijima. Bez obzira što još uvijek nije jasno tko će pokrivati troškove, mislim da bi na vrijeme valjalo upozoriti da to neće moći poslodavci. S druge strane, i naš Ustav jasno kaže da je Hrvatska socijalna država, pa će biti zanimljivo vidjeti kako će to država riješiti, a da se ne povrijedi Ustav.

Promjena Ustava zasigurno neće proći jer se za takvo osjetljivo pitanje ne bi moglo naći 2/3 ruku u Hrvatskom saboru, a vladajuća stranka bi mogla odmah unaprijed priznati poraz na slijedećim izborima. Ostaje pitanje tko bi to mogao plaćati. U medijima se navode poslodavci kao moguća adresa, ali i Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Ovo drugo teško je izvodivo jer bi to bilo, iako će tvrditi da nije, praktično prelijevanje iz šupljeg u prazno. Preostaju poslodavci. Uvjeriti njih da preuzmu troškove plaća radnicima na bolovanju (i trudnicama) nemoguća je misija. Što više, prije par godina smo pisali o tome kako se neki poslodavci zauzimaju da se i ona 42 radna dana koliko poslodavac plaća radnika na bolovanju smanje za više od pola, a nije da nema i onih koji smatraju da ne bi trebali nikako plaćati bolovanje radnicima.

Na zadnje noge

Meni se čini da bi se poslodavci, što bi se ono reklo, propeli na zadnje noge kada bi država odlučila taj teret prebaciti na njih. Kada sam prije tri godine u Pravdi pisao o tome, jedan je poduzetnik u razgovoru sa mnom ljutito psovao državu jer mora plaćati bolovanje od 42 dana radniku koji se povrijedio – na nogometu. 'Zašto bih mu plaćao bolovanje? I zašto bih uopće nekomu tko dobije upalu pluća plaćao bolovanje?! Nisam bezosjećajan, ali ako se radnik ne ozlijedi na poslu, onda tvrtka s njegovim bolovanjem nema ništa jer njegovi zdravstveni problemi nisu posljedica radnih uvjeta. To je još jedan primjer prikrivenog poreza ili parafiskalnog nameta koji guši poduzetništvo', rekao mi je tada poduzetnik u dahu.

Iako nije reprezentativan, njegove riječi u blažoj varijanti potpisala bi, vjerujem, većina poduzetnika. Dakle vlada, odluči li se teret prebaciti na poduzetnike, sigurno može očekivati vrlo jak otpor. Bilo je komentara i unutar redakcije. Kako zapravo u prijedlogu reforme zdravstva nema rješenja tko bi plaćao bolovanja radnika, spomenuta je mogućnost da druge osiguravajuće kuće preuzmu plaćanje. Ne znam da li je to moguće, ali pretpostavimo li da jeste, pitanje je kolike će koštati premije za to osiguranje. A i njih će morati plaćati poslodavci jer će osiguravajuće kuće raditi u svom interesu, pa ako je neki radnik bio nekoliko puta na bolovanju, premija će i za njega biti veća. Osim toga, to bi moglo produbiti podjele u zemlji jer bi sigurno premija za mlađe žene bila daleko veća nego za starije, ili za muškarce. Samo ovih par napomena pokazuje koliko bi takvo rješenje moglo zakomplicirati stvari i napraviti još gore nego što je sada.

Dvije stvari ipak jasne

Iz svih spomenutih nejasnoća oko prijedloga reformi zdravstva, čini mi se da su dvije stvari ipak jasne. Prva, činjenica je da vladajući nemaju pojma na koga će prebaciti teret bolovanja radnika, pogotovo što moraju paziti na to da je pitanje plaćenog bolovanja zagarantirano Ustavom. Dakle, žele se riješiti problema, a ne znaju kome će ga uvaliti. Drugo, još žalosnije, čini mi se da vladajući ovakvim razmatranjima praktično priznaju nemoć da riješe ogromne neopravdane troškove u zdravstvu. Godinama su kao nešto pokušavali kako bi ušli u trag neracionalnom trošenju, a sada se praktično predaju i svoju oštricu usmjeravaju na najslabijeg – radnika. A možda i na poslodavca. Zato im preporučujem da se u reformiranju zdravstva usmjere na otkrivanje neracionalnih troškova u sustavu.

POST SCRIPTUM

Članak 1. Ustava kaže slijedeće: Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država. U članku 56. govori se o pravu zaposlenih i članova njihovih obitelji koji imaju pravo na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje, što se uređuje zakonom i kolektivnim ugovorom. Isto tako se kaže da se 'prava u svezi s porođajem, materinstvom i njegom djece uređuju zakonom'. Ovaj članak nedvojbeno govori da zaposleni imaju zaštitu i kad su na bolovanju. Članak 62. glasi: 'Država štiti materinstvo, djecu i mladež te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život.'