Ovih dana u središtu medijske pozornosti tri su priče: dvojbe oko epiloga slučaja švicarski franak, golfski projekt na Srđu iznad Dubrovnika i poklič 'Za dom – spremni!'.
Na prvi pogled nemaju nikakve veze – riječ je u prvom slučaju o kreditnoj politici, pa o investiciji vezanoj uz turizam i sport te o čistoj politici. Ova tri slučaja imaju zajednički nazivnik: beskonačnost. Švicarac se vuče već pet-šest godina, projekt izraelskog biznismena Aarona Frenkela i njegove supruge Maje Brinar Frenkel nikako da se realizira ili definitivno zaustavi već više od 16 godina, a ustaški pozdrav izaziva prijepore punih trideset godina (da ne ulazimo u vremena kad je bio služben – od 1941. do 1945., i kad je bio u ilegali – od 1945. do 1990.).
Nedorečenost pravorijeka i beskonačnost ovih triju slučajeva susreće se u jednoj sastavnici – incestuoznoj povezanosti politike i pravosuđa. Nije slučajno što se ove priče uvijek aktualiziraju i zaoštravaju uoči izbora. Politika obično glumi ritam sekciju, sudovi odrađuju solo dionice, a mediji i cjelokupna javnost uhvate se na mamac i u višeglasju pjevaju beskrajni refren.
Ako sam siguran da nijedna demokratska država ne smije dopuštati u javnosti 'Sieg Heil', ni u originalu ni u hrvatskom 'prepjevu', priče o švicarcu i golfu slojevite su. Novinskom kroničaru teško je odrediti gdje završava pravedna odšteta za bankarsku zloupotrebu novokomponiranoga kreditnog mehanizma, a gdje počinje rizik koji su dizanjem kredita preuzeli klijenti. Još mu je teže nakon 16 godina kontradiktornih političkih odluka oko golfa na Srđu odrediti granicu između javnog i pojedinačnog interesa, odnosno ugrožava li pojedinačni interes javni sa 150 ili s 400 vila oko golfskog terena. O tome će se odlučivati i na međunarodnoj arbitraži.
Srećom, novinar ne mora biti kvalificiran za donošenje takvih odluka, pa nije za to ni plaćen. Nažalost, oni koji su 'u razumnom roku' trebali donijeti argumentirani pravorijek u tim i nizu drugih sličnih slučajeva ne rade svoj posao za koji su plaćeni.
Zato imamo pravnu nesigurnost, koja podjednako udara po 'malom čovjeku', ali i po najvećim investitorima. I zato su 'mali ljudi', još k tome mladi i obrazovani, brojeni u stotinama tisuća, u posljednjih nekoliko godina 'glasali nogama'. A veliki investitori iz istog razloga godinama zaobilaze Hrvatsku u širokom luku.