20. prosinac 2019.

Gordana Deranja: Samo da vlasti dokraja ne popuste kočnice pred pritiscima

Gordana Deranja    foto Pixsell
piše Gordana Deranja; 
lider@lider.media
piše Gordana Deranja; [email protected]

I sljedeća, posljednja godina mandata koji će proći bez strukturnih reformi naš je pogled već usmjeren prema 2021. Neke su stvari zaista odrađene dobro, međutim, nije učinjeno dovoljno

Potkraj svake godine mediji objavljuju posebne priloge u kojima predstavnici poslovne zajednice iznose svoj pogled na aktualnu situaciju i vrijeme koje dolazi. U pravilu rado se odazivamo pozivu i, premda to nikomu od nas nije baš jednostavno, odvajamo vrijeme da bismo pripremili zatražene osvrte i komentare. Pripremajući se za pisanje ovog teksta, nakon što je nekoliko njih na istu temu već isporučeno za druga slična izdanja, zapitala sam se: Tko to čita? Za koga mi to pišemo? U tim našim tekstovima ima mnogo toga što bi se itekako moglo i trebalo iskoristiti. Kad bi barem naš premijer, ministri, gradonačelnici, saborski zastupnici i svi drugi dužnosnici i političari držali te priloge na noćnom ormariću tijekom godine i makar ih površno povremeno prelistali te dijagonalno pročitali što unutra piše!

Bez hrabrih i odlučnih poteza

Ima tih tekstova koji su vrijedni barem površnog čitanja i tijekom godine. Recimo, uvodne kolumne urednika Lidera. Te bi tekstove naši dužnosnici i političari svih razina i profila trebali čitati, i to konstruktivno čitati. Ne samo da bi se uočilo tko eventualno kritizira da bi ga se moglo napasti bez razmišljanja o tome što se kritikom htjelo reći i postići. U 99 posto slučajeva kritike su konstruktivne i nisu maliciozne.

Svi mi koji se koristimo javnim prostorom, od HUP-a do medijskih urednika, analitičara ili znanstvenika, da bismo upozorili kako uvjeti poslovanja u zemlji još nisu dovoljno dobri, kako je privatni sektor preopterećen davanjima, kako javni sektor ne funkcionira dovoljno dobro itd., činimo to zato što nam je stalo. Stalo nam je do ove zemlje. Kritikom želimo potaknuti na akciju. Na promjene koje nam trebaju. Na hrabrije iskorake. Govoreći kritički o stanju kod nas i upozoravajući na to što se drugdje radi bolje i zbog čega se drugdje lakše posluje i bolje živi, želimo stvoriti okružje za reforme. Mi smo ona konstruktivna snaga koja može pomoći da se reforme dogode. Ali nas se uglavnom ne sluša, a još manje aktivno pita. Premijer Andrej Plenković očekivano koristi ulazak u završnicu mandata da istakne pozitivne rezultate svoje vlade. Nije mu drago kad se spomene da, doduše, njegovoj vladi i okolnosti idu na ruku premda je to jednostavno činjenica od koje ne treba bježati. Činjenica je isto tako da se ne može reći kako ova vlada nije napravila ništa. Neke su stvari zaista obavljene dobro i njihov se učinak vidi. Međutim, nije učinjeno dovoljno.

Nismo ni u posljednje tri godine vidjeli hrabrih i odlučnih poteza. Pravih reformi još nema. Odustaje se zbog svake naznake otpora promjenama. Jasno, one korjenite promjene kakve mi trebamo nikad nisu svima po volji, uvijek je mnogo kritika i opiranja. Hrabri političari s vizijom ustraju, otrpe kritike, pretrpe i političku štetu, izgube poziciju i sljedeće izbore, ali na kraju ih se pamti po dobru ako su reforme bile dobro pripremljene i osmišljene jer se rezultati vide. Primjere rezultata koje donose reforme možemo naći u većini zemalja koje su kao i mi prošle tranziciju. Nekad smo mi za njih bili pojam, a danas zavidno gledamo u njihov rast. Premijer ima pravo kad podsjeća da smo mi imali Domovinski rat. To nitko ne spori, ali problem je što smo i kako radili nakon što je rat završio, a završio je prije četvrt stoljeća.

Sve vlade od tada do danas dijele odgovornost za nedovoljno dobru poziciju Hrvatske i za našu sadašnju gospodarsku i društvenu situaciju. Da je ona dovoljno dobra, ne bi nam ljudi u tolikom broju odlazili preko granice. Jači argument od toga da ovime što imamo ne možemo biti zadovoljni nije potreban. I kad već apeliram na to da političke strukture obrate pozornost na ono što pišemo u posebnim prilozima ili govorimo na gospodarskim skupovima, apeliram i na to da povremeno pročitaju izjave naših novih iseljenika – zašto im je život u Irskoj, Švedskoj, Njemačkoj bolji nego u Hrvatskoj. Korisno je i poučno.

Protiv povišica iznad rasta BDP-a

Nisu sva odgovornost i krivnja za to gdje se Hrvatska nalazi samo na ovoj ni na prijašnjim vladama. Puno je putra na glavi i onih koji su u oporbi zato što sve gledaju isključivo oportunistički i u žaru borbe za novi populistički bod. Naši oporbenjaci nikad nisu konstruktivni i spremni poduprijeti dobar potez ili namjeru neke vlade. Premda je za njih bolje da reforme započne netko drugi, a ne da taj težak posao ostane njima ako već planiraju preuzeti vlast. Dio krivnje je i na sindikatima javnog sektora. Oni su među najagilnijim čuvarima 'statusa quo'.

Potkraj ove godine svjedočimo novome velikodušnom daru javnom sektoru – dodatnim povišicama plaća prema modelu 2 + 2 + 2. Sindikatima nije dovoljno, a nama koji radimo u tzv. realnom sektoru od toga se grči želudac. Da, neki u javnom sektoru koji dobro i kvalitetno rade trebaju biti bolje plaćeni. Ali povišice svima iznad rasta BDP-a nisu postignuće ove vlade koje možemo podržati. Da se ušlo u reforme i pospremanje sustava, na kraju bi plaće onima koji to zaslužuju mogle biti još veće. Kao što bi oni koji ne rade dovoljno dobro napokon morali otići s državne plaće na tržište.

A proračunski rashodi uporno rastu...

Bez reformi proračunski rashodi rastu iz godine u godinu. Došli su do 147 milijardi kuna. U takvim okolnostima ni ono što se odradilo u nekoliko valova korekcija u poreznom sustavu nije donijelo osjetno rasterećenje nikomu. Doduše, bolje išta nego ništa. I to, zapravo malo, što smo dobili nama je dragocjeno i koristimo maksimalno kako bismo prije svega povećavali plaće. Ali osim u plaće treba ulagati u razvoj, u digitalnu transformaciju, u istraživanja i inovacije. Zahvalni smo na svakoj olakšici, ali za sve bi bilo mnogo bolje da se porezni sustav pojednostavnio umjesto što se pristalo na mnogo sitnih ustupaka zbog kojih je on postao još kompliciraniji i mijenja se iz godine u godinu, a stope snizile svima, pa da znamo pod kojim uvjetima poslujemo i za nekoliko godina unaprijed.

Na Liderovu 'Danu velikih planova' jasno sam rekla – u godini izbora i predsjedanja Vijećem EU ne očekujemo bitne promjene nabolje. Samo strahujemo hoće li kočnice dokraja popustiti pred prijetnjama štrajkovima i prosvjedima sindikata javnog sektora ili drugih korisnika proračunskog novca. Naš je pogled, kad je riječ o restrukturiranju na razini države, već usmjeren prema 2021. Do tada nastavljamo govoriti i pisati o tome zašto se i kako moramo mijenjati, nadajući se da će se nešto od toga napokon čuti i pretočiti u akcijski plan nove vlade.