Korona i biznis
03. svibanj 2020.

Višnja Starešina: Krizni stožer postaje ‘deus ex machina‘ za rješenje svih problema

Nacionalni stožer civilne zaštite - Krunoslav Capak, Alemka Markotić i Davor Božinović   

Ne primjećujem kod nas pritisak odozdo za gospodarsko otvaranje. Čini mi se, naprotiv, da je mjesec dana života kod kuće ojačalo staru navadu prebacivanja odgovornosti za vlastitu egzistenciju na nekog drugog: na Stožer, na Vladu, na stranku, na partiju…

Uoči dugoga prvomajskog vikenda pokušavam gledati život u doba korone s vedrije strane. Istina, ne znamo još ni kako će i kada završiti pandemija, a ni tko ju je, kada i s kojim ciljem pokrenuo. Ili je to možda zaista bio šišmiš bez nekoga posebnog cilja?! Još su manje sagledive ekonomske posljedice. Neizvjesno je kako će globalno gospodarstvo izgledati poslije pandemije i kako će sve to utjecati na naše gospodarstvo i našu hrvatsku svakodnevicu… No kažu savjetnici za održavanje osobne stabilnosti da je u kriznim situacijama važno i najteže posljedice gledati s njihove pozitivne i vedrije strane.

I eto, prva je naizgled radosna vijest pred nama: Prvoga svibnja zbog nužne socijalne distance neće biti onoga Bandićevoga masovnoga graha u Maksimiru u ime lažne solidarnosti! A nadam se da će kod kuće, na primjerenoj distanci, ostati i sindikalni čelnici i osloboditi nas svojih arhaičnih sindikalnih žalopojki s tematikom iz vremena Olivera Twista koje su izgubile kontat s vremenom i sa stvarnim problemima današnjih zaposlenika (onima izvan javnog i državnog sektora).

Budemo li dobri, moći ćemo na šišanje

Druga naoko radosna vijest: dr. Capak je zbog povoljne epidemiološke situacije dopustio roštiljanje izvan balkona. Smije se grilati i na javnim površinama. Dakako, uz dvometarsku socijalnu distancu i u skupinama do pet osoba. Nisam zainteresirana za tu prvomajsku povlasticu. Ali veseli me zbog drugih. Dedramatizirat će stanje u stanovima i kućama. Dr. Božinović je štovateljima prvomajskih roštilj-partyja omogućio i da malo obnove garderobu uspiju li se uklopiti u upute dr. Capaka: pričekaj na distanci, dezinficiraj ruke, uoči majicu (ili sličan predmet), plati majicu ne dodirujući je, ponesi je kući i probaj; ako ne valja, vrati majicu… pa prema istoj proceduri uzmi drugu. I tako dok ne nađeš pravu. Ili, jednostavno, grilaj u staroj majici. Ali peri ruke, obvezno. To je zasad najbolji lijek. Ako budete dobri, sljedeći tjedan možete na šišanje.

Treća su naoko radosna vijest promjene oko nas i u nama koje su se dogodile u vrijeme koronaizolacije. Primjećujete da na nebu više nema aviona. Možete se mirno snimati dok grilate, bez straha da će vam uletjeti zvuk Airbusa i pokvariti snimku. Airbusi su prizemljeni, a već pomalo shvaćate da i nije neko uzbuđenje provesti dugi vikend u visokozaraženom Parizu kad možete dobiti dopusnicu za grilanje na zdravom Bundeku ili Jarunu. Besplatno. Samo dovoljno rano zauzmete poziciju, a poslije pazite na dvometarsku distancu. I zapamtite: ne više od pet. Jer policija će biti u ophodnji. Trebali biste prati i ruke. Ali to je prepušteno vašoj odgovornosti. To još policija ne nadgleda. Rijeke su se očistile zbog svekolikog nerada i izolacije. Čak je i Sava opet zdravo zelena. Što će vam bolesna Venecija? Doduše, i ondje su kanali opet zeleni.

Ostanite doma i perite ruke

Četvrta naoko radosna vijest: ne očekuje se od vas da mislite. Samo – ostajete doma i perete ruke. Krizni stožer reći će vam sve ostalo. Kada ćete, kako i kamo u nabavu, ako ste doma. Kako morate organizirati posao, ako radite. Kako ćete nas šišati, ako šišate. Doduše, neće vam reći što ćete jesti kad pobijedimo koronu. To, dakako, nije u djelokrugu Stožera. Ali što dulje traje ovo stanje 'ostajte doma i perite ruke', imam dojam da se i ti odgovori u našoj javnosti očekuju – od Stožera.

Ja zaista iznimno poštujem vještinu Nacionalnoga kriznog stožera u vođenju prve etape koronapandemije. Zabrinjava me, međutim, opće stanje svijesti u kojem, što dulje traje ovo izvanredno stanje, Stožer biva percipiran kao neki deus ex machina koji će riješiti sve probleme. Gledam kako se u koronom poharanoj Italiji ljudi žele što prije vratiti na posao opasnosti unatoč, kako u SAD-u na vrhuncu epidemije požuruju na otvaranje gospodarskih aktivnosti, kako su Velika Britanija i Švedska ušle u proračunati rizik jačanja epidemije da bi očuvale gospodarsku djelatnost. Doduše, platile su za taj potez (pre)visoku cijenu u ljudskim životima. No ne primjećujem kod nas taj pritisak odozdo za gospodarsko otvaranje, vrlo povoljnim epidemiološkim rezultatima unatoč. Čini mi se, naprotiv, da je mjesec dana života doma ojačalo onu staru navadu prebacivanja odgovornosti za vlastitu egzistenciju na nekoga drugog: na Stožer, na Vladu, na stranku, na partiju…

Zato je zasad, ipak, glavna radosna vijest da se gospodarstvo počinje otvarati. Da baš ne propadnemo doma. Temeljito opranih ruku.