Komentari
StoryEditor

Miodrag Šajatović: Malenica i Aladrović trebaju platiti ručak Berošu

22. Travanj 2021.
Vili Berošfoto Ratko Mavar
Zahvaljujući aferama u Ministarstvu zdravstva ministri pravosuđa i socijale mogu odahnuti. Zanimanje javnosti za reforme sudstva i socijalne skrbi nestalo je. Ovaj je tjedan tema zdravstvo. Sljedeći tjedan? Već će se nešto pojaviti

Ministri Ivan Malenica i Josip Aladrović trebaju izraziti zahvalnost svom kolegi Viliju Berošu. Posljednjih tjedan dana pozornost javnosti usmjerena je na ministra zdravstva, neobuzdan rast troškova u sustavu zdravstva i sumnjive 'javne' nabave usluga. Kako to već godinama biva, čim se javnosti baci neka nova kost, automatski se gubi koncentracija na prethodne zanimacije. Pa se tako gotovo nitko više ne sjeća revolucionarnih zahtjeva za reformu sudstva ili sustava socijalne skrbi. Kad je to ono bilo? Prije tri i dva tjedna? Ma nema veze, evo, ovaj tjedan bavimo se reformom zdravstva.

Zato Malenica i Aladrović mogu odahnuti. Sad se Beroš nada aferi u nekom drugom ministarstvu. Da se njega pusti na miru. Bilo je ministara koji su se čak i potrudili medijima 'drukati' nekog drugog ministra samo da sebe spase.

Dakle, sve je to folklor koji se ponavlja. Kao u filmu 'Beskrajni dan'. A kad je o tjednu zanimanja za reformu zdravstva riječ, ona je, kako i priliči ovdašnjim običajima, površna, tragikomična i prozirna.

Između Kube i SAD-a

Zašto površna? Pa zato što se svodi na trivijalnosti u stilu teme odgađaju li se promjene zbog lokalnih izbora. Pa naravno. Ili se traže racionalizacije i smanjenja troškova. Lako rješivo, ali, evo, nedostaje samo čuvena i čudotvorna politička volja. Da je ima, sve bi se riješilo u tjedan dana, zaključuje kolektivni salonsko-revolucionarni mozak društvenih mreža. Da je to realno moguće, već bi se dogodilo. Promjene ministara zdravstva, očito je, nisu dovoljne. Treba malo dublje promisliti.

Prije svega, možemo li se složiti da nam je kao društvu zdravlje pojedinca (tj. nas i naših bližnjih) najvažnije? Ispred svega drugoga. Da ili ne? Recimo da se većinom složimo da jest. Sljedeće je pitanje koliko smo spremni izdvojiti za zdravstvo. Treba li nam orijentir biti odnos između BDP-a i izdvajanja za zdravstvo u EU? Hrvatska je prema BDP-u po stanovniku predzadnja u EU. Pa bi nam i potrošnja za zdravlje po glavi trebala biti mnogo niža od prosjeka EU. I od one koju sada imamo.

Naravno, legitimno je dogovoriti se da mi hoćemo više. Eno Kubanaca. Dobro, njih baš Castro nije pitao, ali za putovanja po Kubi mogu se vidjeti sela u kojima prevladavaju kolibe, ali su domovi zdravlja super opremljeni. S druge strane, u SAD-u, s velikim BDP-om, prevladalo je stajalište da se svatko brine za svoje zdravlje kako zna i umije. Vratimo se nama. Dakle, trebamo se dogovoriti čega ćemo se u strukturi državne potrošnje odreći uime zdravlja. Hoćemo li?

Tragikomično je kako smo svi za reforme u zdravstvenom sustavu, ali, evo, neka digne ruku onaj koji bi da mu se ugasi najbliža bolnica i da do specijalista mora 60 kilometara dalje. Brzo splašnjava revolucionarni entuzijazam, čini mi se.

S pravom se upozorava na neorganiziranost, preskupu javnu nabavu i očite elemente korupcije. Međutim, i tu je potreban ozbiljniji pristup. Interesne skupine odlično su organizirane i ako protumjere nisu zbilja kvalitetno pripremljene – osuđene su na još jedan u nizu poraza.

Noć pet godina duga

Površno je i tragikomično ​ponavljati kako problem zdravstva nije na prihodnoj strani, nego samo na rashodnoj. Naravno da je 34 milijarde kuna potrošnja koju si Hrvatska ne može priuštiti bez ozbiljnih posljedica. Ali kad je o prihodima riječ, ne radi se samo o postotku izdvajanja za zdravstvo. Koji se ne smije povećavati. Da je Hrvatska proteklih deset godina umjesto rasta BDP-a od jedva tri posto na godinu imala rast od pet posto, znatno bi rasla masa plaća. masa prikupljenih doprinosa za zdravstvo. Mogućnost zdravstvene potrošnje velikim dijelom ovisi o zdravlju nacionalne ekonomije.

Što je prozirno? Pa, na primjer, izjava premijera Andreja Plenkovića da se reforma zdravstva 'ne radi preko noći'. To mu je još jedna kolokvijalna nespretnost (prethodna je bila o klađenju na AstraZenecu). Pet je godina Plenković već premijer, a reforma zdravstva nije izrađena. Znači li to da noć, kolokvijalno, traje pet godina?

Naznake prozirnosti moguće je uočiti i u Nacionalnoj razvojnoj strategiji 2030. U Nacrtu je dio o zdravstvu počinjao opredjeljenjem o 'jačanju sustava javnog zdravstva'. U finalnoj verziji – ne spominje se jačanje sustava javnog zdravstva. Legitimno je nekoj stranci opredijeliti se za jačanje privatnog zdravstva. Ali odnos između javnog i privatnog zdravstva prevažna je tema da se o njoj ne bi strukturirano raspravljalo dulje od tjedan dana tijekom kojih je, dok ne naiđe nova zanimacija, na tapetu ministar zdravstva Vili Beroš.

19. travanj 2024 01:39