Potpuno je neočekivano otkriće, nakon potresa na Baniji, da u Hrvatskoj postoji toliko ljudi spremnih djelovati za opće dobro. Nažalost, na političkoj sceni nema lidera koji bi tu potencijalnu energiju znao probuditi, upravljati njome i iskoristiti je za izlazak iz besperspektivnosti
Pisac koji bi svom izdavaču došao s rukopisom koji za temu ima godinu u jednoj državi u kojoj se na početku poklapa svjetska epidemija novog virusa sa snažnim potresom u glavnom gradu, a onda se na isteku te iste godine još jednom susretnu pandemija i još snažniji potres s epicentrom 50-ak kilometara dalje, bio bi otpravljen na izmjenu osnovnog zapleta. Jer, tko bi od čitatelja povjerovao u takav splet okolnosti? Nažalost, još se jednom potvrđuje da život piše nezamislive scenarije. Dva potresa na Baniji, od kojih je onaj drugi bio razoran, stavila su točku na priču o Hrvatskoj u 2020. godini. Nema tih riječi za koje bi stanovnici Petrinje, Gline, Siska i drugih mjesta pogođenih potresom od 6,3 stupnja prema Richteru rekli: 'E pišče, dobro si opisao što smo proživjeli i što proživljavamo.'
Umjesto pisanja, unaprijed osuđenog na neuvjerljivost, evo pogleda iz jednog, čini mi se, još neeksploatiranoga kuta.
Govorni automati
Nakon svega čemu je u novinarskoj karijeri svjedočio, kroničar ekonomskih, a s tim povezanih i društvenih događaja i pojava, vjeruje da ga više ništa ne može iznenaditi. A onda se dogodi nevjerojatna, masovna reakcija na potres. Prema nekim procjenama, u prvom trenutku nakon potresa 29. prosinca prema Petrinji, Glini i ostalim mjestima na Baniji samoinicijativno je krenulo na bilo koji način pomoći čak pet tisuća ljudi. Uvijek ima ljudi koji impulzivno krenu u pomoć. Ali, taj nevjerojatan broj običnih ljudi koji su krenuli napraviti nešto ne računajući na osobnu korist upućuje na neočekivani fenomen.
Koliko god po mnogo čemu mislili da je tranzicija i sve što je da sobom donijela u ovoj zemlji uništila zajedništvo i želju da se radi na nekom cilju općeg dobra – pokazuje se da to nije tako. U Hrvatskoj postoji bar 20-ak posto građanki i građana koji bi željeli dati snažan doprinos nekom zajedničkom cilju. Nažalost, na političkoj sceni nema lidera koji bi tu potencijalnu energiju znao probuditi, upravljati njome i iskoristiti je kao sredstvo za izlazak iz kolektivne depresije i besperspektivnosti.
Lidera nema ni među vladajućim, ni među oporbenim političarima. To pogotovo dolazi do izražaja kad ih slušamo kako reagiraju na potres. Prevladavaju riječi spojene u rečenice u kojim nema života. Ravna govorna crta. Poput govornih automata. A riječi su moćne. Pogotovo ako iza njih stoji ideja, uvjerenost i sadržaj.
Premijer Andrej Plenković možda i jest najmanje loš predsjednik Vlade u ovom razdoblju. Kad je o motivaciji grupacije koja je spremna žrtvovati svoje vrijeme i energiju za visoke opće ciljeve riječ, tu Plenković niti ima dar, niti pokazuje želju da iskoristi njezinu pozitivnu energiju. A onda, svi ministri i drugi iz vladajuće nomenklature, oportunistički kopiraju šefov administrativni stil. Nažalost, ni u oporbenim redovima, čast rijetkim iznimkama, nema nikoga s izraženim liderskim karakteristikama.
Rani usvajači
Jedan od razloga zašto nema lidera je i u činjenici da ne možeš biti uvjerljiv ako unutar sebe nemaš znanje, iskustvo i jasnu viziju za što se zalažeš. I biti uvjeren da je to zbog čega bi te mase trebale slijediti ispravno.
Građane, u političkom smislu, moguće je usporediti s klasičnim potrošačima. A istraživanja pretočena u krivulju pokazuju da među potencijalnim sljedbenicima obično ima 16 posto pionira (2,5 posto inovatora i 13,5 posto ranih usvajača). Kad se njih galvanizira, pridružuju se pragmatičari (24 posto su tzv. rana većina, a još 34 posto detektira se kao sumnjičava, ali ipak kasna većina). Na kraju, uvijek je tu i 16 posto kolebljivaca. Svi oni koji su krenuli put Banije, koji su u svojim mjestima prikupljali hranu, odjeću i novac, koji su slali svoje kamp-kućice, mogli bi se detektirati kao 'pioniri'. Oni su kandidati za promjene u društvu. I to je dovoljna masa za početak. Sposobni političari bi ih, kad su tako 'nabrijani', bez problema mogli iskoristiti za nekoliko brzih pobjeda i privlačenje pragmatičara.
Nažalost, postojeće političke strukture boje se 'pionira' koji su se tako jasno deklarirali nakon potresa na Baniji. Ljudi koje se ne može kupiti uhljebništvom. Ovdašnji političari podsjećaju na one menadžere u korporacijama koji samo gledaju kako maksimirati kvartalni rezultat ne bi li dobili što veći bonus. I tako, iz kvartala u kvartal, dok ne upropaste tvrtku.