28. studeni 2019.

Miodrag Šajatović: Preuzimanje Kraša - Dobro unovčeno radničko dioničarstvo

 foto Dražen Lapić

Pokazalo se da maksimiranje profita i isplata dividendi ne moraju biti preduvjet dugovječnosti i održivosti neke tvrtke. Moguće je opstati s odlukom da se višak prihoda usmjerava u plaće zaposlenika-dioničara umjesto da se daje kao dividenda

Veliko finale borbe za većinsko vlasništvo nad Krašem d.d., u kojemu su radnici udruženi u ESOP prihvatili ponudu Mesne industrije Braća Pivac da prodaju dionice po jediničnoj cijeni od 861,20 kuna, a nisu se odlučili za prodaju srpskom poduzetniku Nebojši Šaranoviću koji je nudio više od tisuću kuna za dionicu, još je jednom izazvalo niz komentara u biti vezanih uz četvrt stoljeća održavani model upravljanja najvećom hrvatskom konditorskom tvrtkom. Gotovo tri desetljeća mnogi konzultanti, analitičari i novinari najavljivali su Kraševu skorašnju propast. Naime, prema njihvu mišljenju, radničko dioničarstvo pod čvrstim vodstvom sveprisutne prokuristice Marice Vidaković zapreka je tvrtkinu rastu i razvoju. Ne ulazeći u posljednje događaje, jer mnoge situacije u fazi borbe za prevlast za sada su nejasne (regulator će imati zadnju riječ), Krašev primjer može poslužiti kao povod za dublje promišljanje o tome kako je najbolje voditi neku kompaniju. I koja je to struktura vlasništva najbolja.

Pogrešna isključivost

Riječ je o svojevrsnom fenomenu. Konzultanti, analitičari i novinari, osobe koje su u slučaju ljudskih sloboda i prava na različitost vrlo liberalne, kad se povede rasprava o tvrtkama, odjednom postaju vrlo isključivi. Pojednostavnjeno, čvrsto se zauzimaju za to da su svrha i zadatak svakog poslovnog organizma maksimirati dobit i što brže rasti. Vlasnici i uprave koji odbijaju prihvatiti taj dvodimenzionalni model predmet su osude, pa i obezvređivanja. Kraš je primjer da je takva isključivost pogrešna. Nema jednog i jednostavnog recepta kako se tvrtke trebaju ponašati (prema bihevioralnoj teoriji, one s vremenom postaju neka vrsta samostalnih organizama, da ne kažemo bića, koji, kao i svi živi organizmi, prije svega teže opstanku). U Krašu je, možda i najdulje u Hrvatskoj, na djelu bilo (neki će reći čvrsto dirigirano, ali i to treba znati i biti umješan) radničko dioničarstvo kao prirodan nastavak samoupravljanja koje se pokušavalo razvijati u posljednjoj fazi socijalizma. I upravo zato mnogi su unaprijed bili spremni osuđivati taj model. I predviđati mu slom.

A pokazalo se da maksimiranje profita i isplata dividendi ne moraju biti preduvjet dugovječnosti i održivosti neke tvrtke. Naravno, tržište je vrhovni sudac i poslovanje bez gubitka neizostavni je preduvjet. Moguće je opstati s odlukom da se višak prihoda nad rashodima usmjerava u plaće zaposlenika-dioničara umjesto da se isti iznos daje kao dividenda. Zanimljivo, sad kad na tržištu u većini djelatnosti manjka radne snage, mnoge kompanije počinju upravo to – smanjivati dobit i taj novac ulagati u privlačenje i zadržavanje zaposlenika. Da stvar bude zanimljivija, čak i 180 CEO-ova velikih američkih korporacija nedavno je potpisalo da slijepo maksimiranje profita dovodi u opasnost same temelje kapitalizma. Kad previše profita završava u premalo ruku, opasnost raste. Pa se onda sustav održava tako da u dvadeset godina svjetski dug s 20.000 milijardi dolara naraste na gotovo 70.000 milijardi. Unutar toga i velik je dio zaduženja tvrtki koje svakodnevno agresivno rastu na temelju akvizicija. Koje mogu financirati samo zaduživanjem u bankama.

Nema jedne ekonomske istine

Zato je zanimljiva i teza da je Kraš trebao biti lovac na druge kompanije, a ne da, kao sada, postane lovina. Hajdemo malo razmisliti. Zašto bi se svaka uspješna tvrtka morala upuštati u akvizicije? Pa se zadužiti u bankama i onda godinama ostvareni profit usmjeravati vlasnicima banaka. Isti oni koji Krašu prigovaraju što nije bio konsolidator prije nekog su vremena Todoriću prigovarali što je išao u previše akvizicija. Zašto neka vlasnička struktura, u ovom slučaju radničkodioničarska, ne bi odlučila da će konzervativno rasti, a da će u jednom trenutku solidno unovčiti to što su postavljeni dobri temelji da neka druga vlasnička struktura na tim temeljima gradi novi model i novu fazu razvoja? I da će pregovorima postići koliko-toliko čvrsta jamstva da će njihova prava novi vlasnik održavati još deset godina? Vlasnički izlazak sličan Kraševu u ovom trenutku primjenjuje niz obiteljskih tvrtki čiji su vlasnici došli u godine kad moraju odlučiti koja im je izlazna strategija. I u njima nisu išli u maksimiranje isplata dobiti vlasnicima. Ulagali su u razvoj i sada to unovčavaju na formalnom ili neformalnom tržištu kapitala. Nema jedne ekonomske istine, nema jedne strukture vlasništva koja jamči uspjeh. U jednoj fazi igraju jedni kriteriji, u drugoj drugi. Zato će sada biti zanimljivo pratiti kako će novi vlasnici, braća Pivac, sad kad su Kraševi većinski vlasnici, kao što su najavili, povećavati profitabilnost i produktivnost. Uz preuzete obveze iz socijalnog sporazuma s ESOP-ovcima.