19. studeni 2020.

Miodrag Šajatović: Strategija 2030. - Tko pročita do kraja, ima pivo!

Ne treba očekivati da će biti veće javne rasprave o Strategiji 2030. Kao da je pisana da obeshrabri čitatelje da je pročitaju do kraja. A popraviti se ne može. Trebalo bi je pisati ispočetka

Tri su događaja, kad su Vlada i njezine ekonomske politike u pitanju, obilježile protekli tjedan. Izvijestilo se kako su 'uspješno završeni pregovori između Vlade i sindikata javnih i državnih zaposlenika o plaćama u 2021.'. Onda je javnosti, bez ozbiljnijih osporavanja, predstavljen Nacrt nacionalne strategije razvoja do 2030. I još je objavljeno da je agencija Moody's za jedan stupanj podignula kreditni rejting Republike Hvatske.

Nažalost, ništa od navedenoga nije takvim kakvim se predstavlja. Prvo, nije bilo pregovora između Vlade i državnih sindikata. Sindikalisti su ministrima Mariću i Aladroviću rekli da ne odustaju od povećanja od četiri posto. A ministri su rekli: 'Prihvaćamo. Još ćemo vam dati i božićnicu.' Ako su to bili pregovori, riječ je o velikoj inovaciji u taktikama pregovaranja.

Drugo, kritičke reakcije na Nacrt razvojne strategije do 2030. izostale su jer je napisani tekst takav da bi ga trebalo pisati ispočetka. A tako je dosadan da nakon prvih tridesetak, u posljednjoj reviziji ipak dotjeranih, stranica dolazi pedesetak njih koje kao da su pisane da odvrate od čitanja i najupornijeg analitičara. Asocira to na pisca izvještaja za jedan davni partijski plenum koji je 'puknuo' pa negdje na pedesetoj stranici napisao: 'Tko dovde pročita, ima pivo!'

A kad je o Moody'sovu kreditnom rejtingu riječ, on ne znači da je u međuvremenu hrvatsko gospodarstvo ojačalo. Riječ je samo o tome da se šalje poruka kupcima državnih obveznica da se povećava vjerojatnost da će dugovi biti servisirani. Dakle, Vlada se može i ubuduće zaduživati kako ne bi morala usklađivati mogućnosti gospodarstva s državnom potrošnjom.

Signali su jasni

Ta tri primjera zorno pokazuju što gospodarstvo može očekivati u drugome mandatu premijera Andreja Plenkovića. Njemu se ne mogu umanjiti zasluge da je u državi suzbio političke ekstremizme. I upravljanje pandemijskom krizom vodi relativno uspješno. Gledajući političku scenu, pokazuje se da je Plenković najbolje, ili najmanje loše, premijersko rješenje u ovom trenutku. Ali dugoročno taj isti premijer šalje jasne signale da će otupiti rast i razvoj hrvatske ekonomije na srednji rok, a vjerojatno i na dulji.
U dosadašnjem vladanju Plenković je pokazao da ima istančan osjećaj za politički opstanak i pobjeđivanje protivnika. I unutar HDZ-a i na parlamentarnoj sceni. On racionalno, reklo bi se oportunistički, bira bitke koje će voditi. U rizike ulazi samo kad je politički opstanak u pitanju (eliminacija mostovaca, čišćenje unutar HDZ-a).

Kad je o polit-ekonomskim temama riječ, onda, osim kad je riječ o reaktivnim potezima, ne želi 'ulijetati u 16-erac'. Pokazuje to i Nacionalna razvojna strategija u koju je ugurano više od stotinu različitih prioriteta. Za svakoga ponešto. Pa ako netko iz oporbe doda još pet-šest dodatnih prioriteta, zašto ih ne prihvatiti? Može ih biti i 120.

Prioriteta je formalno stotinjak, ali zapravo ništa nije prioritet. Paretovo pravilo da se s 20 posto pažljivo odabranih zadataka postiže 80 posto mogućeg izokrenuto je u nacrtu vizije što ćemo u sljedećih deset godina. Razvojna strategija pisana je prema principu 'utrošit ćemo 80 posto vremena za brdo 'prioriteta' da se, bude li sreće, ostvari 20 posto mogućeg rezultata'.

Konfekcija za EU

Da su dobro plaćeni konzultanti Svjetske banke napravili najjednostavniju SWOT analizu (koju već tjednima iznose ugledni opinion makeri na Liderovim stranicama), pokazalo bi se da ovakav državni aparat i urušene institucije imaju snagu kvalitetno provesti najviše pet-šest prioritetnih projekata. Očekivati da će potkapacitirani aparat iznijeti stotinjak prioritetnih projekata krajnje je neozbiljno. Osim ako ekipa iz Banskih dvora ne očekuje da će podizanje plaća državnim činovnicima iznenada kod njih pobuditi entuzijazam.

Kad je o Nacrtu nacionalne razvojne strategije do 2030. riječ, a iz nje se iščitavaju budući Vladini potezi, jedan je od apsurda da se na mnogo mjesta zaziva inovativnost u gospodarstvu. Istodobno se ni najupornijim čitanjem Nacrta strategije ne nailazi ni na jedan primjer inovativne ideje unutar Vladina aparata. Sve smo to već čitali u uradcima briselskih činovnika. Sve je to sto puta prepisano u godišnjim programima reforma. Obična konfekcija.

Možda imam krivo. Možda ne razumijem genijalnost inflacije 'lajt' horizontalnih prioriteta. Ali ako su autori na pravom putu, kako već četiri godine na takvim temeljima nacionalno gospodarstvo nije uspijevalo rasti više od tri posto? Kako to da druge istočnoeuropske zemlje u kojima vlast ima znanja i hrabrosti za inovacije rastu i razvijaju se brže od nas?