Korona i biznis
19. svibanj 2020.

Miroslav Dragičević: Krvavi brak korone i turizma

Turizam u doba korone   

Piše: Miroslav Dragičević, Horwath HTL

Neizvjesnost, neznanje, nesnalaženje  

Najveća kriza kapitalizma u povijesti stavila je pred turizam i putovanja nepremostive izazove i učinila goleme štete. Ne moći se kretati i putovati jest neprirodna civilizacijska osobna i poslovna činjenica s kojom se bilo tko teško može pomiriti. Zbog nekretanja stao je život?!

U Dalmaciji se teško navikavaju na život u kavezu, Slovenci pod svaku cijenu hoće u Hrvatsku, a Europljani pritišću Vlade da ih puste van. Vlade brojnih zemalja pritisnute poslovnom tragedijom avijacije traže ubrzana rješenja za povrat letova. Ugrožavajući putovanja i turizam korona je ugrozila najvažniju stečevinu i simbol životnog stila modernog društva.   

Nastankom globalne karantene i čekanja na medicinsko rješenje, turizam kao najpogođenija ljudska atktivnost je bio i još uvijek jest predmetom brojnih proturječnih rasprava i komunikacija ovisno o profesionalnim, ekonomskim ili političkim interesima. U kratkom je vremenu nastala inflacija studija i recepata za preživljavanje i dugoročno stabliziranje industrije. 

No nakon tog prvog šoka karantene i očekivanja prvih koraka popuštanja, postavlja se pitanje što objektivni promatrač danas može shvatiti ili zaključiti kad je riječ o turizmu i koroni.

S jedne strane postoji velika konfuzija jer svi govore nešto drugo ili drugačije na iste teme ili pitanja. Ništa još nije jasno potvrđeno, a prijedlozi ponašanja unutar prostora tzv. suživota s koronom dovode do apsurda. Danas vrijedi jedno, a sutra drugo, to jest - netko radi jedno, a drugi drugo. Planiranje još uvijek nije moguće osim na razini improvizacije.

S druge pak strane znamo da sva politička obećanja koja se daju za spas industrije teško tko može ispuniti ili sebi priuštiti. No isto tako znamo da Mediteran, a i Jadran, teško mogu preživjeti godinu-dvije bez turizma. Ne morate ići na fakultet da bi razumjeli da uzimanje kredita uz veće troškove i nikakav dohodak nije baš neka ugodna situacija za turističku industriju koja će se baviti otkazima, povratima depozita i jasnim upravljanjem ljudskih tragedija. A jasno je da naslabiji uvijek pate najviše.

Pozicija Hrvatske 

Neovisno o nekim optimističnim kretanjima za sezonu, izvjesno je da Hrvatska ne može puno napraviti što se tiče brzog oporavka turizma. Mada je pitanje brzine relativno, ovdje se mora jasno izreći da 2022. i eventualno 2023. godina jesu godine realnog povratka tržišta uz uvjet da se i naša turistička ponuda restrukturira. Stoga se prvenstveno moramo usmjeriti na upravljanje štetama na najbolji način u nadi da će vlast ubrzo shvatiti razmjere problema i početi agirati pragmatično.

Hrvatska je preovisna o turizmu. Turizam je preovisan o internacionalnom tržištu i ne može se nadomjestiti domaćim. Logično je, stoga, da pad turizma svojim direktnim i indirektnim učincima najviše prijeti padu nacionalnog BDP-a koji se prognozira od 7 pa do 12 posto.

Prošle je godine turistički sektor u užem smislu (hoteli, restorani i agencije) stvorio oko 30 milijardi kuna prihoda ne računajujući privatni smještaj i obrte u turizmu. Sektori i djelatnosti kojima je turizam poslovno tržište, vjerojatno blizu toj brojci, a računa se da je oko 25 posto poreznih prihoda ove zemlje direktno i indirektno vezano uz turizam. Jasno je, dakle, da postoje objektivni razlozi za našu paniku koja je iznimno velika.

Osim temeljnog problema države koju nosi nedostatak turističkih prihoda postavlja se i pitanje objektivne evaluacije štete za sam sektor kratkoročno i dugoročno, a što za sobom povlači pitanje upravljanja štetama, to jest upravljanja krizom na što je moguće efikasniji način.

Ključno je pitanje hoće li država pomoći da turizam ovu godinu preživi ili ne. Odnosno, ako će pomoći - zašto bi to napravila. Odgovor je jednostavan? Ona zapravo pomaže svom najizdašnijem poreznom obvezniku (direktnom i indirektnom), a koji se na najbrži način može oporaviti i vratiti brojkama prošlogodišnjih poreznih uplata najkasnije 2022. godine.

Što se tiče privatnog smještaja, ova logika ne vrijedi u toj mjeri jer ovdje nije riječ o poreznoj i, u smislu zapošljavanja, istoznačnoj kategoriji, mada i njima valja olakšati plaćanje naslijeđenih paušala.

Zadnjih se dana nakon otvaranja granica sa Slovenijom, a uskoro i s drugima, optimizam odjednom širi, no moramo biti realni. Turizam u tzv. suživotu s koronom zapravo nije turizam. Riječ je o neprirodnom stanju i nikakve rukavice, higijena, maske i ukidanje doručak bifea, neće nadomjestiti izgubljenu eseniciju turizma i kulture putovanja.

U tom kontekstu imamo novonastale teze kao što je suživot s koronom, ostanite ovdje i ne putujte drugdje, učinimo svoju gospodarsku autarhiju posebno poljoprivrednu i farmaceutsku, ništa više neće biti isto nakon korone i tome slično. Riječ je o tezama i ponekad eufemizmima koji su nastali uslijed pandemije straha i kaosa u jednom vremenu koje je kozmičkom brzinom ugrozilo svijet i posijalo dosad neviđeni strah u novijoj svjetskoj povijesti. No, ruku na srce, ovaj strah i nije bio bezrazložan ako su se gledale scene gušenja pod respiratorima.

Korona kao nova šansa?

Ipak postoji jedna često spominjana teza koja ima sadržaj i razlog da se shvati ozbiljno. To je teza da je koronu moguće i potrebno shvatiti kao šansu za neki novi početak. Koliko god to bilo pretenciozno, bilo bi važno konačno se usmjeriti na tektonsko resturktiranje našeg turizma. Nije riječ o pitanju distanciranja koje korona traži, ublažavanju over-turizma koji nam zagušuje primorske gradove i osigurava plaće u par mjeseci, ubrzanoj digitalizaciji koju korona nameće, razvoju vlastite organske poljoprivrede i sl,. jer su to teme već više godina na agendi i proces privatnog sektora već se na svoj način nosi s tim izazovima.

Riječ je međutim o mnogo širim i dubljim rezovima koje jedna suverena i normalna država mora učiniti kako bi održivo upravljala svojim prirodnim i kulturinuim resursima jer je turizam ništa drugo nego konverzija tih resursa u biznis. A ta se konverzija može raditi na strategiji više dodane vrijednosti ili, kao do sada, na sirovinskoj strategiji.

Za početak bi bilo potrebno napraviti samo par malih ali fundamentalnih intervencija i to - pošteno oporezovati turističku rentu (privatni smještaj i kampove), konačno zabraniti nelegalnu gradnju jer se i nakon legalizacije ona razvija kao hobotnica, i jasno odrediti ograničenja i količine namjene graditeljskog fonda unutar naših primorskih, a i ostalih gradova i općina.

Zašto se to mora učiniti? 

Prvo, da se dokine stranački klijentelizam i korupcija prije svega u našim primorskim i otočkim gradovima i općinama. Drugo, da se očuva prostor za provedbu strategije visoke dodane vrijednosti u vrijeme, nadamo se, prve izabrane civilne (a ne stranačke) vlasti u Hrvata. Treće, da u našu zemlju privučemo kupce turističkih i drugih nekretnina koji pripadaju razmjerno bogatoj srednjoj ili višoj srednjoj klasi Europe koja nas ionako smatra svojim kulturnim prostorom. Vile i rezidencije u tzv. mješovitim resortima gdje se kupuje ne samo zbog odmora nego i zarade, jest model koji još nema pravo građanstva u Hrvatskoj.

Mi, dakle, Europi, a i šire, ne smijemo nuditi uništen i devastiran prostor!? Jer bi to zapravo značilo abdicirati od nje same. I još gore to bi značilo vratiti se plemenskom grabilačkom mentalitetu prema kojem nas je turistička renta zarazila daleko više nego korona. Mi ne moramo podići četiri puta naš prinos po jednici kapaciteta kao što danas radi Austrija!? Ali bi i dva puta bio primamljiv izazov? Dakle korona i postkorona nas zaista stavljaju pred novi izazov? Izazov zrelosti o tome žele li Hrvati i znaju li stvarati dodanu vrijednost u turizmu ili samo prodavati kvadrate na suncu i zimmer frei filozofiju.