10. listopad 2019.

Miodrag Šajatović: Ne vjerujem u konsenzus, nego u silu argumentiranog programa

Bilo bi izvrsno kad bi se u Hrvatskoj postigao nacionalni konsenzus o pet-šest najvažnijih ekonomskih tema. Nažalost, konsenzus je za zemlje odlikaše. Nama ponavljačima ostaje nada da će netko nekad napisati super program. I onda ga nametnuti

Zlatko Mateša, nekadašnji predsjednik hrvatske vlade, a nakon toga dugogodišnji predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, u velikom intervjuu Novom listu na nekoliko je mjesta istaknuo važnost postizanja nacionalnog konsenzusa.

– To da nismo sposobni postići nacionalni konsenzus o najvažnijim stvarima za razvoj ove zemlje, za život ljudi i njihov boljitak, to je golem problem. Konsenzus je ključ svega ako želite voditi ozbiljnu politiku, ako vam je stalo do boljitka. Ne možete funkcionirati u stalnim prijeporima, makar zbog najvažnijih, razvojnih pitanja – kaže Mateša.

Tako se on dobronamjerno pridružuje velikom broju intelektualaca koji postizanje nacionalnog konsenzusa vide kao uvjet bez kojega se ne može. Nažalost, nacionalni je konsenzus, koliko god potreban bio i koliko god ga često zazivali, u Hrvatskoj trenutačno nemoguće postići. Konsenzus među političarima, a onda između vlasti, poslodavaca i sindikata za zemlje je odlikaše. To je moguće u jednoj Njemačkoj kad zagusti. Ili se, spletom okolnosti, dogodilo u Irskoj. Nama koji smo daleko od toga da kao zajednica budemo 'odlikaši' preostaje drugo najbolje rješenje.

Pusto maštanje

Umjesto nacionalnog konsenzusa na ovim prostorima može upaliti samo sila. Ne mislim na sirovu silu vlasti, na pokušaj rješavanja problema argumentima sile, nego na silu argumenata. Konsenzus (sporazum, dogovor, pristanak) definira se, među ostalim, kao opće slaganje koje se odlikuje time da se znatan dio interesnih skupina čvrsto ne protivi bitnim sadržajima. I procesom u kojem će se nastojati uzeti u obzir gledišta svih zainteresiranih strana te uskladiti oprečna stajališta.

Za maštanje o konsenzusu zanimljivo je pročitati koji savjeti dolaze iz Japana, u kojem je odlučivanje konsenzusom dosta rašireno. Doprinos je konsenzusu, među ostalim, reći zajedno s ostalima da ti je stalo do konsenzusa. Biti otvoren i pošten u izlaganju. Biti fleksibilan. Kad imaš pravo, budi čvrst, ali ne tvrd. Očekuj da će te netko korigirati i dopuniti. Čuvaj i poštuj sugovornika. Ne sudi tuđim idejama, već ih usporedi s drugima. Neka ti sučeljavanje ne smeta. Potrebni su strpljenje i tolerancija. Moraš se uživjeti u tuđe poglede i zahtjeve...

Ima toga još, ali hajde da budemo pošteni pa neka svatko od nas prizna bi li mogao u raspravi o bilo kojoj važnoj ekonomskoj ili političkoj temi slijediti te savjete.

Nismo mi Japanci. Nemamo kulturu poštovanja i razumijevanja. Zato i preostaje alternativni pristup. Jedna politička opcija mora osmisliti u vezi s čim bi trebalo postići nacionalni konsenzus. Stvoriti silu argumenata. I početi djelovati. Tvrdoglavo i uporno. Kad se počnu pokazivati rezultati, otpori će možda prestati. Suparničke interesne skupine neće nikad priznati da je netko napravio dobar ekonomski program, ali će ga uza stalno mrmljanje ipak prestati ozbiljnije potkopavati.

Konsenzus 'made in Washington'

No najprije neki 'think tank' treba stvoriti kvalitetan, motivirajući i ostvariv ekonomski program. Mateša dobro primjećuje da je Hrvatska zemlja u kojoj nema nijednog ozbiljnog 'think tanka'. Znanost i stručna javnost ne uspijevaju stvoriti ozbiljnu podlogu za politekonomski program, a ni politika ne potiče znanost da to učini. Posljednji takav pokušaj bio je kad je Karamarko od njemačkog instituta IFO naručio ekonomski program. Ali zakompliciralo se zbog sumnji da je projekt financiran ruskim novcem. Što je dobro došlo interesnim skupinama kojima se njemački recepti (među ostalim, i polagano slabljenje kune) nisu svidjeli.

Premda, da se sad stvari zakompliciraju do kraja, hrvatska ekonomija zapravo se temelji na konsenzusu. I to bit će, evo, uskoro trideset godina. Samo taj konsenzus nije osmišljen u Hrvatskoj, već u Washingtonu. Washingtonski konsenzus vuče korijene iz 1989. kad je tamošnji Institut za međunarodnu ekonomiku organizirao konferenciju o Latinskoj Americi. Kao podlogu za tu konferenciju ekonomist John Williamson pripremio je tekst u kojemu je objasnio deset reformi za koje je mislio da su minimum za konsenzus ekonomske struke. Svodile su se na makroekonomsku stabilnost, privatizaciju i liberalizaciju.

Poslije je MMF taj recept preuzeo za bivše socijalističke zemlje. I dandanas hrvatska ekonomska politika počiva na Washingtonskom konsenzusu. U kojem je, slučajno ili namjerno, zaboravljeno da bi prije ili paralelno trebalo razvijati i učvrstiti institucije tržišne ekonomije. Pa sad imamo što imamo.