Ispričat ću vam poduzetničku priču iz Bosne koja može biti poučna i za hrvatske poduzetnike, i to iz više razloga. Jedan je taj da je svakako došlo vrijeme da su radnici osnažili svoj položaj u kompanijama, a drugi je da ni Bosanci više neće raditi u bilo kakvim uvjetima, pa ni u Hrvatskoj.
Riječ je o tvrtki iz Cazina (Bosanska krajina, tj. sjeverozapadni dio Bosne) koja se bavi vodoinstalacijom, kanalizacijom, adaptacijom kupaonica te hitnim intervencijama (neću ovom prilikom spominjati njezin naziv). Svi zaposleni u njoj potkraj kolovoza dali su otkaz, a kao razlog naveli su prekovremeni rad, ali i druge navodne nepravilnosti prema radnicima.
Godinama su radnici u Bosni bili obespravljeni, morali su šutjeti na svaki ispad vlasnika kompanija. Nije to nepoznato ni hrvatskoj javnosti. Uostalom, da si ne lažemo, bilo je takvih primjera i u Hrvatskoj. Ipak, istine radi, ne možemo tvrditi da su svi poduzetnici bili zli. Štoviše, vjerujem da su ipak bili manjina. No i kod poštenijih poduzetnika položaj radnika nije bio najbolji. Primjerice, radili su prekovremeno uz neadekvatnu naknadu, plaće su bile male, nerijetko minimalac uz neki dodatak u kuverti. Pritom treba reći da su mnogi poduzetnici bili prisiljeni na takav odnos prema radnicima zbog loše reguliranih tržišnih uvjeta, odnosno utajivača poreza koji su se onomad bili razmahali.
Otvaranje Zapada
U takvu okružju, da pojednostavimo stvari, čak i onaj poduzetnik koji bi htio isplatiti realne plaće svojim radnicima uz pripadajuće poreze i doprinose nije to smio učiniti jer bi mu troškovi znatno porasli pa bi zbog tolikog rasta troškova morao povisiti cijene svojih proizvoda ili usluga, zbog čega bi postao nekonkurentan. Tako je bilo u Hrvatskoj, a čini mi se još više u Bosni, koja zbog posljedica agresije na nju još nije u cijelosti dovela svoje institucije u red.
Ali i takva zemlja osjetila je posljednjih godina nedostatak radne snage, a posljednju godinu-dvije to je poprimilo zabrinjavajuće razmjere. Iz unutarnje (kompanijske) perspektive poslodavci to vide, a čak i oni koji su izvan kompanijskih priča (članovi bosanskog društva) osjete da se nešto dramatično događa. Naime, škole imaju svake godine sve manje učenika, što podrazumijeva one koji su već išli u školu, ali su se s roditeljima odselili u zapadnoeuropske zemlje, a i svake godine upisuje ih se sve manje u osnovnu školu. Kad se posljednjih godina dodatno otvorilo tržište rada u zapadnoeuropskim zemljama, i Bosanci su (zajedno s Hrvatima i Srbima) otišli trbuhom za kruhom pa je i Bosna polako počela osjećati manjak radne snage. Epilog: radnicima su počele rasti plaće, doprinosi i porezi plaćali su se češće i realnije (u skladu s neto plaćama), a čak je i ona manjina bahatih, nerijetko primitivnih poduzetnika postajala sve kulturnija i obzirnija prema njima. Razlog je bio jasan: odlaskom radnika u inozemstvo i u Bosni se počelo otvarati tržište rada pa bahati poduzetnici više nisu bili u prilici reći radniku: ‘Ako ti se ne sviđa, daj otkaz, lako ću naći drugoga.‘
Osiljeni Bosanci
I sâm sam iz Bosne došao trbuhom za kruhom u Hrvatsku pa s boli u duši pratim što se u njoj zbiva. Čini mi se da je slučaj s kompanijom iz Cazina, iako je (za sada) izoliran, novi iskorak u odnosima između poslodavaca i radnika. Ili je barem, ako ništa drugo, dokaz da se situacija u Bosni jako, jako promijenila. To je važno znati iako hrvatski poduzetnici posljednjih godina i sami govore da se bosanski bazen radnika ispraznio. No koja je poruka tog čina kolektivnog otkaza u cazinskoj kompaniji?
Iako želim vjerovati da poduzetnici imaju poštene namjere prema svojim radnicima, mislim da bi pri angažiranju Bosanaca u svojim kompanijama trebali imati na umu da su to ljudi koji vjerojatno više neće trpjeti da im se obeća jedno, a da drugo. Jer će vrlo brzo otići dalje na Zapad. A velik dio tih radnika, vjerujte mi jer to znam, radije će odabrati zaposlenje u Hrvatskoj nego na Zapadu, i to unatoč manjoj plaći, zato što im važna biti blizina kuće. Samo treba imati na umu da su se i oni sad već osilili. 
POST SCRIPTUM
Prije nekoliko se godina bahati velikokladuški poduzetnik koji je vikao na zaposlenike suočio s otporom jedne zaposlenice. Ona se izvikala na njega jer više nije mogla trpjeti da radi za ‘siću‘, gotovo bez radnog vremena, i dala je otkaz. Svjedoci su pričali da je ostao šokiran i da se tada prvi put nekom od radnika obratio blagim glasom: ‘Idi na godišnji koliko želiš dana, a kad se vratiš, sjest ćemo kao ljudi i porazgovarati.‘ Danas radnici u toj kompaniji imaju solidne plaće.