Da bi Hrvatska zadržala svoj jug nužno je zadržati ljude, i to s obje strane granice. To je trenutačno jedan od najvećih izazova hrvatske politike, izazov koji traži osmišljen gospodarsko-politički projekt, uza sudjelovanje EU, a ne tek nekoliko intervencija u izborno zakonodavstvo u BiH
Impresivnom svečanošću, kako to već Hrvati znaju proslaviti, otvoren je Pelješki most. Konzumirajući dnevne vijesti danas vam se može učiniti da je taj impozantni graditeljski objekt sagrađen zato da bi djeca iz Brijeste na Pelješcu mogla ići u školu u bliži im Metković, a ne u udaljeniji Dubrovnik, da bi europski turisti bez granično-carinskih formalnosti na dva granična prijelaza u Neumu brže stigli na kamenice u Malostonski zaljev.
A Europska komisija sufinancirala je gotovo 80 posto toga velebnoga graditeljskog projekta (330 milijuna eura od ukupno 420 milijuna), valjda ponajviše zato da bi aktualni predsjednik Zoran Milanović mogao pokrenuti raspravu tko je zaslužniji za Pelješki most – on ili Andrej Plenković. Ako se njega pita – on je dakako najzaslužniji.
Problem je samo premošćen
Da bi se shvatila strateška važnost Pelješkog mosta za Hrvatsku, valja se vratiti u ljeto/jesen 1993., u vrijeme najvećeg spora između Bošnjaka (tada još Muslimana) i Hrvata u vezi s izlaskom na more u Neumu. Spor je zapravo eufemizam za – rat. U to je vrijeme, u svojoj najvećoj vojnoj operaciji ikada, bošnjačka Armija BiH nastojala potpuno poraziti HVO (vojsku Hrvata u BiH) i dolinom Neretve izbiti na more, dok je za pregovaračkim stolom bošnjačko vodstvo predvođeno Alijom Izetbegovićem ultimativno tražilo izlaz na (otvoreno) more i bošnjačku luku u Neumu u tadašnjem konceptu BiH sastavljene od tri nacionalne republike.
Unatoč prijetnji međunarodnim sankcijama, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman odlučno je odbio taj zahtjev, što je tada bilo vrlo delikatno. Jer Neum, koji je bio gotovo stopostotno nastanjen hrvatskim stanovništvom, formalno je, prema avnojevskim granicama, dio BiH. No geopolitički gledano, potpisati sporazum kojim se Neum predaje na upravljanje (tadašnjem) ratnom protivniku za svakog bi hrvatskog predsjednika u tadašnjim uvjetima rata i upitnih budućih granica značilo – odreći se potpisom cijele južne Hrvatske, uključujući i Dubrovnik.
Taj bošnjačko-hrvatski spor oko Neuma (ili, točnije, bošnjačko svojatanje Neuma i osvajanje jadranske obale) do današnjeg dana nije riješen, samo je iz ratnog sukoba pretvoren u političko nadmetanje. Ni Pelješki most ne rješava problem. On ga doslovce (europski) premošćuje tako što osigurava Hrvatskoj neometanu teritorijalnu povezanost sa svojim jugom.
Ali i geopolitičke okolnosti su se u međuvremenu bitno promijenile. Hrvatska je danas članica EU, sutra će biti članica Schengena. U tom kontekstu Pelješki most je zapravo bio obvezni projekt kako bi se osigurao kontinuitet teritorija EU i pred tim zahtjevom svi su bošnjački prigovori i pokušaji opstrukcije gradnje mosta s lakoćom odbijeni.
Bakirova vizija 'građanske BiH'
No pogled s Pelješkog mosta ima i svoju drugu stranu. Dok s jedne strane most svjedoči koliko se Hrvatska izdvojila iz zapadnobalkanskog 'regiona' i sve se dublje integrira u EU, na drugoj strani ostaju Hrvati u BiH, sve čvršće uvezani u zapadnobalkanske procese, politički potpuno marginalizirani, s političkim vodstvom koje zapadne administracije kvalificiraju kao prorusku klijentelističku kliku, što je danas najteži politički uteg… A na drugoj strani je konzistentni bošnjački politički projekt, koji korak po korak preuzima cijelu Federaciju BiH.
Ono što Alija Izetbegović nije osvojio ratom uz pomoć mudžahedina iz bin Ladenove vojne 'akademije', Bakir Izetbegović je nastavio osvajati pod pokroviteljstvom Erdoğanove Turske, uz pomoć kapitala iz islamskih zemalja i političkog pokoravanja Hrvata uz asistenciju međunarodnih gubernatora, a pod paravanom 'građanske BiH'. Uime iste 'građanske BiH' koju je Alija branio s mudžahedinima, Bakir danas prijeti visokom međunarodnom predstavniku Schmidtu kaosom nametne li izborni zakon koji će Hrvatima barem djelomično vratiti pravo da biraju svoje političke predstavnike! Ako se trend nastavi, može se očekivati daljnje iseljavanje Hrvata. I daljnje širenje Bakirove vizije 'građanske države' prema hrvatskom jugu.
Da bi Hrvatska zadržala svoj jug nužno je zadržati ljude, i to s obje strane granice. To je trenutačno jedan od najvećih izazova hrvatske politike, izazov koji traži osmišljen gospodarsko-politički projekt, uza sudjelovanje EU, a ne tek nekoliko intervencija u izborno zakonodavstvo u BiH i nekoliko popratnih političkih poštapalica o velikim uspjesima s druge strane granice. Pelješki most jest prilika. Tek ostvarenje demografske i ekonomske revitalizacije mostu bi dalo puni smisao.