Aktualni predsjednik Putin u ovom je trenutku samo forma, a stvarna je moć već u rukama javno neidentificiranoga obavještajnoga kruga oko njega koji će postupno iznjedriti novu rusku vlast i osigurati miran prijenos vlasti, što je u interesu i Rusije i Zapada. Udaljavanje Putina iz izvršne vlasti jedan je od uvjeta za neki budući prijelazni mirovni sporazum
Veliki međunarodni skupovi u pravilu su tek politička pozornica na kojoj se predstavlja ono što je prethodno već dogovoreno i učinjeno. NATO-ov samit u Vilniusu u tom je smislu unaprijed planiran i pripreman kao baš velika politička pozornica u funkciji prezentacije nacrta završetka rata u Ukrajini i nacrta budućega mirovnog i geopolitičkog koncepta u poslijeratnome razdoblju.
S obzirom na to da ovo pišem u trenutku kad samit službeno tek počinje, još nije javno poznato kako će (pitijski) biti formuliran uvjetni poziv Ukrajini da se nakon završetka rata pridruži NATO-u. No to je članstvo sama srž koncepta budućega rusko-ukrajinskog mirovnog sporazuma. Najsnažnijim glasnikom toga konceptualnog završetka rata pokazao se upravo onaj kojeg ondje nema, a i drugdje će ga postupno biti sve manje – Vladimir Putin. Vijest naoko nema veze s NATO-om i njegovim samitom. Iz Kremlja je preko glasnogovornika Dmitrija Peskova poručeno da se predsjednik Putin sastao s Jevgenijem Prigožinom, šefom Wagnera, ruskih postrojbi za posebne namjene, te da je nakon višesatnog razgovora Prigožin zajedno sa svojim zapovjednicima najavio kako su ‘spremni nastaviti boriti se za domovinu‘.
Crveni tepih za Erdoğana
Na prvu izgleda nevjerojatno da bi se Putin usred Kremlja našao u ugodnom razgovoru s osobom koja mu je prije desetak dana zaprijetila vojnom pobunom i državnim udarom, srušila nekoliko helikoptera i aviona, ubila desetak pilota, zbog koje je bio prisiljen zatvoriti prilaze Moskvi i uvesti izvanredno stanje optuživši je javno za izdaju. No to je zapravo poruka da je u Rusiji počeo prijenos vlasti, da je aktualni predsjednik Putin u ovom trenutku samo forma, a da je stvarna moć već u rukama javno neidentificiranoga obavještajnoga kruga oko njega koji će postupno iznjedriti novu rusku vlast i osigurati miran prijenos vlasti, što je u interesu i Rusije i Zapada. Udaljavanje Putina iz izvršne vlasti jedan je od uvjeta za neki budući prijelazni mirovni sporazum.
Druga je važna poruka nedvosmisleno geopolitičko priklanjanje Zapadu Erdoğanove Turske. Jer zbog svog će položaja Turska imati važnu ulogu i u sljedećem razdoblju izgradnje nove geopolitičke arhitekture, u razdoblju između uvjetnog poziva Ukrajini da se pridruži NATO-u i njegova ostvarenja. Erdoğan je još jednom pokazao da u presudnim trenucima zna čitati političke signale i okrenuti ih u svoju korist. Skinuo je uoči samita blokadu sa švedskog pristupanja NATO-u (koju ionako nije mogao spriječiti jer Švedska se već praktički integrira), a zauzvrat su mu zapadni saveznici u Vilniusu prostrli crveni tepih, Joe Biden obećao mu je ratne zrakoplove, obećali su mu potporu pristupu EU-u, koji ne želi nitko u EU-u, a više ga ne želi ni sâm Erdoğan… Ukratko, napravili su od njega glavnu zvijezdu predstave, što iznimno godi turskomu sultanu. A ni Zapadu nije mrska njegova politička pragma.
Ruski svijet u Hrvatskoj
NATO je na pozornici Vilniusa, uz Erdoğanovu pomoć, pokazao da je vojno potpuno učvrstio svoje sjeverno krilo. Kao dodatak, poljski predsjednik Andrzej Duda postavio je zahtjev potpune energetske integracije istočne Europe produženjem na istok hladnoratovskoga, tzv. NATO-ova naftovoda, koji završava u Njemačkoj. Mađarski premijer Viktor Orbán predstavio se kao posljednji europski javni vazal Vladimira Putina, odnosno ruskoga energetskog podčinjavanja Europe, što je vjerojatno početak njegova kraja.
Ni Hrvatska nije dočekala ‘nepripremljena‘ veliku predstavu u Vilnuisu. Dvije su velike afere tempirane uoči samita. Ona kratkoročnija sukob je između predsjednika države i predsjednika Vlade zbog imenovanja čelne osobe VSOA-e, zbog čega je Hrvatska dočekala NATO-ov slavljenički samit bez šefa vojnoobavještajne agencije, što je poruka nezrelosti i nestabilnosti, ali i tinjajućega sukoba između proameričkih i proruskih igrača (i) u hrvatskome vojnom sektoru i oko njega. No to nesuglasje može biti tek alibi ili zamolba za razumijevanje mnogo većeg izazova koji logično slijedi nakon učvršćivanja NATO-ova istočnog krila – a to je potiskivanje ruskoga plinsko-naftnog monopola iz jadransko-balkanskog bazena. Hrvatska će biti u samom središtu toga plinskog ‘rata‘ za oslobađanje od ruske energetske ovisnosti, u kojem su u glavnim ulogama SAD i Rusija. Taj ‘rat‘ već je počeo plinskom aferom u HEP-u, a počinje se javno nazirati i stvarna umreženost hrvatskih energetskih i političkih lobija u ruski svijet. U ‘ratu‘ koji će definirati hrvatsku poziciju u novoj geopolitičkoj arhitekturi Europe uzbudljivi nastavci tek slijede...