08. siječanj 2021.

Vanja Figenwald: Amerika je odavno zemlja Trećeg svijeta

Ima jedna zgodna serija, američka naravno, u kojoj jedan od likova drugom govori kako postoje sjajne prilike za eksploataciju zemalja Trećeg svijeta, na što mu ovaj drugi odgovara: 'U ovoj zemlji postoji 300 milijardera, a 40 milijuna ljudi živi ispod razine siromaštva. Probudi se, ovo je jebeni Treći svijet'. Serija se inače zove Trava i ima kultni status među obožavateljima dobrih serija, no to za potrebe ovog komentara i nije toliko važno. Da ste kojim slučajem one scene ispred uzvišene zgrade američkog Kongresa u srijedu vidjeli ne znajući o kojoj se zemlji radi, pomislili biste kako je riječ o nekoj zabiti ispunjenoj Boratima, toliko zaostaloj da je i mlada hrvatska demokracija za nju ozbiljan politički sustav. No,  bila je riječ, vjerovali ili ne, o navodnoj 'predvodnici slobodnog svijeta', lučonoši ljudskih prava i slobode i najsvjetlijoj od svih demokracija, što je sve, naravno, netočno. Amerika nikada nije bila predvodnica slobodnog svijeta jer je među slobodnim zemljama jedna od najmanje slobodnih. Zar itko misli da je prosječni Amerikanac slobodniji u bilo kojem smislu od prosječnog Nizozemca, recimo? Doduše, po kriteriju agresivnosti i beskrupuloznosti, Amerika je svakako predvodnica slobodnog svijeta jer ostale članice tog plemenitog kluba odavno nisu toliko nasilne i sveprisutne svojim vojnim arsenalom po svijetu. Ne, dakako, zato što ne bi željele biti, nego zato što ne mogu. Ona je predvodnica jer joj se ostale slobodne zemlje ne usude suprotstaviti.

Nije to niti najveća zemlja, kako populacijom, tako i teritorijem, daleko je od najdemokratskije (između glasača i njihovog izbora stoji bizarni Elektorski kolegij izvorno zamišljen kao 'korektiv volje masa'; gotovo svi članovi Zastupničkog doma i Senata ovisni su o svojim korporativnim sponzorima; izvršna vlast je redovito sastavljena od ljudi koji su dan ranije radili za neku moćnu tvrtku; glavni grad je pod stalnom opsadom lobista itd.), po pitanju ljudskih prava ima od prvih dana vrlo ozbiljnih problema (sjajno manifestiranih u blagom policijskom tretmanu Trumpovih prosvjednika neki dan), a nije, objektivno, niti najbogatija (prema BDP per capita). Prva je jedino po veličini svoje ekonomije, ali i to će se uskoro promijeniti, koliko god se Washington to trsio spriječiti. No, marketinški, to je vjerojatno najuspjeliji projekt svih vremena. Zahvaljujući svom početnom zanosu i zapanjujućoj sposobnosti samozavaravanja čak i po europskim kriterijima, prelivenom uspješno u popularnu kulturu, Amerika je ubrzo nakon svoje konsolidacije (de facto istrebljenja domorodaca i oduzimanja teritorija Meksiku i kolonijalnim silama) postala mjesto ostvarivanja snova za mnoge nesretnike svijeta vješto koristeći u međunarodnoj areni jednostavan prodajni koncept – zatrpaj naivčine samo pozitivnim primjerima. U stvarnosti, bila je riječ o zemlji institucionaliziranog rasizma do jučer koji se od jučer prelio u neformalne oblike, političkom sustavu monarhističkog tipa (s tim da je takav postao s vremenom  i da svoje monarhe mijenjaju na izborima u redovitim intervalima), darvinističkog društvenog i ekonomskog sustava, teške bijede za onih previđenih devet od deset ostavljenih u jarcima na cesti prema 'američkom snu', raširene korupcije i ortakluka u najvišim ešalonima i vrijednostima upitnog moralnog i humanističkog karaktera.

Jednako tako, ideja o nekakvoj nevinoj izvornoj verziji SAD-a čisti je falsifikat. Iako se voli nazivati prvom modernom demokracijom, Amerika to i nije baš. Kao i u slučaju antičke Grčke, njena je demokracija isključivala robove i žene, a jedini opipljivi iskorak u odnosu na prviju demokraciju zapravo se sastoji u usvajanju koncepta trodiobe vlasti koji je, uzgred, osmislio Francuz Montesquieu, a Amerika implementirala na osebujan način (primjerice, članove najvišeg sudbenog tijela predlaže šef izvršne vlasti, a Senat potvrdi jednostavnom većinom, premda praksa pokazuje da predsjednici bez problema dobiju suce koje žele; Kongres općenito u velikom broju slučajeva ne može puno učiniti protiv samovolje predsjednika kao što je Trumpov mandat jasno pokazao itd.). Osim toga, Švicarska je u nekim svojim dijelovima imala modele izravne demokracije još od 14.stoljeća. Nadalje, Amerika je u svojim prvim danima bila blatna i gola žabokrečina onkraj svijeta koju su arogantni Europljani, ali i ostatak svijeta, gledali s krajnjim prezirom i gađenjem. Divlja zemlja s vrlo malo pravila, bila je i više nego logično mjesto za 'novi početak' nesretnika iz raznih svjetskih zakutaka spremnih na bilo što. Ipak, pogonjena ekonomskim sustavom potpuno prilagođenom sirovim strastima i praktički bez ikakve ozbiljne regulative, stvari je počela prilično brzo mijenjati. Na krilima svojih prvih tajkuna (famozni robber barons) rapidno se razvila i povezala svoju golem teritorij, premda je cijena u ljudskim životima bila velika. Ne samo zato što je otimanje i osiguravanje novih teritorija značilo kontinuirano ratovanje, nego je i radna snaga angažirana na izgradnji potrebne infrastrukture iskorištavana do iznemoglosti.

U svojim prvim istupima prema susjedstvu, Amerika je odmah pokazivala vrlo neugodne osobine toliko nalik europskima. 'Pomoć' Kubi da se otarasi španjolskog kolonijalnog jarma naplaćena je pretvaranjem tog otoka u američko igralište, a SAD je čak bio upisan u prvi ustav nove države gdje je navedeno da dragi susjed uvijek može ponovo intervenirati za 'zaštitu neovisnosti Kube i stabilnosti njene vlasti. Među prvim iskoracima u vanjske odnose, valja podsjetiti i da je Panama bila integralni dio Kolumbije dok Amerikanci, pod vodstvom istog onog Teddya Roosevelta koji je jahao po Kubi s revolverom, nije odlučila tamo izgraditi kanal. U onome što će postati klasični američki modus operandi, Amerikanci su našli par voljnih momaka sa snovima o neovisnosti, opremili ih i potaknuli na pobunu, pa im nakon odcjepljenja postali najbolji prijatelji, uzevši zauzvrat samo mali znak pažnje u obliku kontrole nad ključnim kanalom, ali i zapravo novonastalom državicom kao takvom. Sljedeći krucijalni trenutak je, dakako, Prvi svjetski rat koji nudi SAD-u sjajnu priliku za prvo dokazivanje na 'velikoj sceni' čime je i formalno počela polagana smjena na globalnom vrhu dovršena s Drugim svjetskim ratom. Britaniju je, naime, već prva svjetska klaonica ostavila financijski ovisnom o 'velikom bratu', a druga dokusurala zauvijek. O hladnoratovskom razdoblju i degutantnom šurovanju Amerike s najgorim šljamom ne treba trošiti previše riječi. Svaki koljački režim od Latinske Amerike, preko Afrike, do Bliskog i Dalekog istoka bio je prihvatljiv dok god se znao uskladiti s ekonomskim i geopolitičkim potrebama predvodnice slobodnog svijeta.

Onda je počeo pad. Čim se 70-ih godina prošlog stoljeća počela pojavljivati prva ozbiljna ekonomska konkurencija u obliku Japana i Europe, Amerikanci su počeli gubiti polako korak. Pokazalo se da drugi mogu bolje i jeftinije, dok je Vijetnam dokazao da Amerikanci nisu niti vojno nepobjedivi. Već 80-ih stvari počinju izgledati vrlo loše. Najveći američki grad, brend sam po sebi, izgleda kao ratna zona, veliki dijelovi zemlje tonu polako u siromaštvo, kriminal i zaborav s gubitkom industrije, u svakom većem gradu stvaraju se geta i čini se kao da će SAD biti jedan od najkraćih globalnih imperija u povijesti. No, povijest je imala spremne tri adrenalinske injekcije baš u pravom trenutku. Prva je eksplozija financijskog sektora i posljedični streloviti uspon Wall Streeta, ukratko financijalizacija ekonomije, drugi je advent ICT sektora, odnosno početak komercijalizacije novih tehnologija proizašlih iz golemih državnih ulaganja u istraživanja namijenjena vojsci, a treći je kraj Hladnog rata uslijed urušavanja Sovjetskog saveza. Slijedi novi zamah 90-ih nastavljen i u prvom desetljeću novog stoljeća, ali po onome što se sada može vidjeti, riječ je bila o kratkotrajnom predahu prije novog propadanja čije sjeme je zasijano onog trenutka kada je prva proizvodnja premještena u siromašnu, zaostalu i nevažnu Kinu. Amerika nikada nije istinski pobijedila svoje demone, samo ih je dobro prikrila. Ono što je svijet vidio u srijedu u Washingtonu potpuno je ogoljena istina o Americi, kao uostalom i cijeli Trumpov mandat. To je zemlja u kojoj nekolicini ide sjajno, dok velika većina jedva preživljava obično uz dva jadno plaćena posla i nikakvim jamstvima, politički sustav pretvoren u beskrajni reality show prilagođen najnižim strastima, ekonomija utopljena u ortački kapitalizam na najvišim razinama gdje se vrti prava lova (za razliku od Hrvatske koja najviše mrcvari one najmanje, američki sustav se zainteresira tek kad dosegnete ozbiljne razine prihoda), upravljački mehanizam nesposoban nositi se s velikim ugrozama, globalni hegemon bez hegemonije i globusa, društvo nepomirljivh podjela, država sa sve manje prijatelja opijena megalomanskom slikom sebe i isključena iz stvarnosti.

Svi koji misle da je to privremena devijacija, varaju se. Donald Trump nije nikakva slučajnost, taj je klaun, usprkos svemu što je rekao i napravio, dobio golemu potporu na posljednjim izborima i to sve govori o stanju Amerike. Joe Biden neće 'popraviti Ameriku' jer to više ne ovisi isključivo o njemu ili o Americi i to je možda najteže probavljiva činjenica za prvu ekonomiju svijeta – da sve više ovisi o tome što se događa negdje drugdje. Vrijeme zapadne dominacije, ionako tek sekunda u oceanu ljudske povijesti, općenito dolazi kraju. Azija je veća, mudrija, iskusnija, strpljivija, promišljenija, bogatija resursima, dinamičnija, prilagodljivija, svjesnija svoje snage i gladna mjesta pod suncem. Prema tamošnjim metropolama zapadne odavno izgledaju učmalo i dosadno. Izgledaju kao prošlost. To ne znači potpunu promjenu globalnih odnosa sutra ili nestanak zapada kao faktora, ali znači drastičnu preraspodjelu utjecaja i moći u dogledno vrijeme.

Ovo, inače, nije optužnica naroda kao takvog, nego jednog političkog aparata i društvenog sustava u kojem taj narod živi i čija je većina naroda zapravo žrtva. Dapače, prosječni Amerikanac još uvijek mi je u pravilu simpatičniji od prosječnog Hrvata. Jednako tako, Amerika je nesumnjivo donijela nebrojene dobre stvari svijetu koji bez nje ne bi bio isti. Uza sve svoje mane, to je još uvijek dovoljno slobodna zemlja da njeni građani i kompanije mogu sjajno zaraditi na kritiziranju vlastite zemlje i ne završiti pritom u zatvoru. Svijet bez američkih serija, filmova, dokumentaraca, komičara, glazbe i općenito američkog duha i kulture bio bi neusporedivo siromašnije i tužnije mjesto. No, mitomanija o SAD-u mora prestati. To nije nikakva dobronamjerna država koja želi samo najbolje, ali eto tu i tamo posrne jer ima posla s gadnim igračima, nego opasni i agresivni hegemon koji ne preže ni pred čim u ostvarivanju ciljeva. Nitko nema toliku vojsku, toliko vojnih baza i toliko razgranate globalne interese kao SAD. Nitko nije vodio toliko ratova u recentnoj povijesti kao SAD. Nitko nema toliko iskrivljenu, nerealnu i nekritičnu sliku sebe, svoje prošlosti i sadašnjosti od SAD-a, nitko nije toliko kontinuirano paranoičan i opsjednut 'neprijateljima', čak niti Europljani, a to govori puno. Druga strana, koja god to bila, nije možda ništa bolja, ali barem nema iluzije o sebi kao moralnom putokazu za cijeli svijet i ne vjeruje ozbiljno u reklamne letke iz vlastite tiskare. Amerika je počela kao Treći svijet, a tako će čini se i završiti.