25. veljača 2021.

Vanja Figenwald: Budite zahvalni što živite u siromašnoj i nesposobnoj državi

Nekoć je to bilo dosta jednostavno: sumnjivi tipovi u šinjelima kucaju na vrata oko dva ujutro, posteri voljenog vođe, obično intenzivnog šupka, svugdje su oblijepljeni, znaš što smiješ reći što ne, gledaš televizor, on gleda tebe, u kući se često šapće, postoji Veliki neprijatelj, društvo je u velikoj mjeri militarizirano i u stanju permanentne pripravnosti, jedna je presveta partija kojoj je sve podređeno itd.

Da ne duljim, svima je jasno gdje žive, koje su granice i kako stvar funkcionira. No, što ako, zapravo ne znate da živite u diktaturi? Štoviše, što ako je prihvaćate kao nužnost za vaše dobro uvjereni da nekad znate biti baš budalasti i nesmotreni, pa je dobro da država pazi na vas? Drži vas za krhku ručicu? Ili bolje, ako ona nije proizvod nekog pažljivo razrađenog komplota i prevrata, nego ishod kombinacije panike i idiotizma? Ako je savršeno slučajna jer vlast realno nije dovoljno inteligentna i sposobna uspostaviti ozbiljnu diktaturu, sve kad bi i željela? Drugim riječima, što ako je u pitanju zrela demokracija u stanju potpune izbezumljenosti?

Niste uvjereni? Hm. Kako točno okarakterizirati situaciju u kojoj je želja za radom općeopasna radnja i društvena sramota, težnja za vraćanjem vlastitom 'normalnom' životu vrhunac sebičnosti i bezobzirnog egoizma, potreba za druženjem akt bioterorizma, izlazak van iz kuće tek neizbježna nužnost u rangu odlaska na zahod, život sveden na jednu šetnjicu dnevno, ne predaleko od kuće i to samo za one dovoljne sretne da uopće smiju šetati dalje od izlaznih vrata svog doma, djetinjasto veličanje rada od kuće i komuniciranje preko ekrana predstavljeno kao revolucionarno rješenje za novo doba, uništavanje ključnih trenutaka djetinjstva i mladosti zanemariva žrtva, a zatvaranje granica medicinska nužnost?

Ukratko, kako se točno zove pretvaranje građana u zatvorenike vlastitih domova ovisnih o dobroti države? Kako se zove kad vam država život svede na dnevnu i spavaću sobu? Diktatura? Ne, zaletjeli ste se. U etabliranoj diktaturi u pravilu možete slobodno napustiti svoj dom, ići na posao, do lokalne birtije i trgovine, šetati kad i gdje vam se šeće i općenito živjeti svoj usrani, nevažni život više-manje kako želite, dok god pazite što govorite i kome. Pravila su jasna, jednostavna, razumljiva i permanentna, bez stalnih pomicanja vratnica, a država organizirana i efikasna. Nema paljenja i gašenja svakodnevice kao da je zgodna igračkica s kojom država poput djeteta eksperimentira, gledajući hoće li raditi i nakon što ju protrese, zavitla u zid i ponovo upali.

Ne, to se zove pandemijska demokracija, najnoviji izum 21. vijeka. Neki je nazivaju i humanitarnom diktaturom, stručnjaci još raspravljaju. To je demokracija u kojoj demokracije nema za vaše dobro, pri čemu demokraciju definiramo šire, kao liberalnu ideju koja ide dalje od pukog ubacivanja listića u kutije svakih četiri, pet godina. U pandemijskoj demokraciji imperativ je spašavati živote, čak i ako u tu svrhu žrtvujete neke druge živote zato što zdravstveni sustav nije u stanju adekvatno servisirati sve ostale zdravstvene probleme. U pandemijskoj demokraciji od svega je prihvatljivo umrijeti, osim od pandemije. Ubio ga kasno dijagnosticirani rak? Dobro je prošao, puno gore bi bilo s Covidom, spasio se nesretnik. Imali ste srčani udar? Dobro, dobro, ali dajte da vam izmjerimo temperaturu i recite kako stojite s mirisom i okusom? Kad prdnete, osjetite li to? Poginuo je u prometnoj nesreći? A čujte, ako je imao Covid, vjerojatno mu ionako nije bilo pomoći…

U pandemijskoj demokraciji svaki je život vrijedan, ali su neki vrjedniji jer se mnoge ipak mora 'gurnuti' u rovove, kako bi drugi bili sigurniji. U pandemijskoj demokraciji, umjesto traženja lažnog spasa od životne neizvjesnosti i straha od smrti u pravilima definiranima nekom religijom, jednako lažni spas se traži u raznim mjerama veleuvaženih stručnjaka, svećenika novog doba. U pandemijskoj demokraciji, vlast vam daje komadiće vašeg života natrag kao rijedak i iznimno velikodušan dar uz upozorenje da se ne naviknete previše na takvo stanje stvari jer poklon ima rok trajanja. U pandemijskoj demokraciji, humanizam se, naposljetku, ostvaruje dehumaniziranjem života građana za njihovo dobro.

Ne pričam, očito, o Hrvatskoj jer je ona, ovo ću valjda reći prvi i posljednji put u životu, srećom presiromašna za ovakve avangardne oblike vladanja. Navodna Republika Hrvatska si, bog je blagoslovio zaostalu, ne može ovakvo sustavno maltretiranje građana priuštiti, a istini za volju ne zna ga niti organizirati. U njoj ne uspijeva ništa, pa niti diktatura. Samo pogledajte to šeprtljavo, nemušto brljanje s mjerama i cijepljenjem i jasno vam je da ovi ne bi mogli organizirati niti rođendansku zabavu u McDonald'su, kamoli respektabilnu diktaturu. No zato bogatije i razvijenije države, na zahvalnost većine svojih građana, mogu i znaju. Dapače, njihovi građani svoju pandemijsku demokraciju dočekuju raširenih ruku, s odobravanjem i razumijevanjem, neki je čak i slave zbog ultimativnog altruizma i spremnosti na žrtvovanje svega u cilju spašavanja života, čak i drugih života. Zaista, kada razmislite, ima li iskrenije predanosti ljudskom životu od spremnosti žrtvovanja nekog drugog života? Da vas ne zadržavam više, sretna vam obljetnica prvog zabilježenog slučaja Covida u Hrvatskoj. Sretna jer živite u siromašnoj i nesposobnoj državi.