30. listopad 2021.

Vanja Figenwald: Izuzev cjepiva, sve su mjere bile uzaludne. Potpuno

Bajka 'Carevo novo ruho', nauči svatko kada malo poraste, daleko je od obične bajke. To je briljantna minijaturna sociološka studija o mentalitetu krda, konformizmu, strahu od vlasti i drugim elementima socijalne psihologije koji određuju život svakog pojedinca. Tako je, primjerice, puno lakše praviti se da mjere protiv Covida djeluju, iako je nakon gotovo dvije godine pandemije bjelodano da to nije istina. Zašto? Pa zato što širenje virusa ne možemo zaustaviti, toliko je sada jasno svima osim stručnjacima. Čak i cijepljeni, kaže studija u preuglednom Lancetu, mogu predati drugima veliku količinu virusa, usporedivu s onom koju predaju necijepljeni, čime je definitivno van snage stavljena ideja o sprješavanju širenja virusa.

No, što je alternativa? Priznati da je sva muka 2020. bila potpuno uzaludna? Da sve te mjere nisu na relevantan način utjecale na tijek pandemije, ali su zato uzrokovale rijetko viđenu štetu? Rascijepile društvo, uništile jedinstvene trenutke nečijeg djetinjstva, urušile obrazovni sustav i elementarnu socijalizaciju mladih? Uzrokovale rijetko viđen kaos u ekonomiji? Povećale broj ubojstava žena i obiteljskog nasilja? Duboko uzdrmale mentalno zdravlje globalne populacije? Od svih pacijenata koji nemaju Covid napravile građane drugog reda? Demonstrirale krhkost slobode u navodno slobodnim društvima? Dovele do porasta konzumacije droga i alkohola? Rastegnule pandemiju toliko da joj nitko ne nazire kraj? Naravno da je onda lakše pljeskati caru, nego reći da je potpuno gol.

Vidim, recimo, da je dugotrajna zabrana rada noćnih klubova polučila sjajan uspjeh. Brojevi zaraženih su nikad manji. Maske, distanca i pranje ruku isto su kroz nekoliko valova uočljivo promijenili tijek pandemije; strah me je i pomisliti što bi bilo bez njih. Zaključavanje je bilo zvjezdani uspjeh. Ako uzmemo samo recentni primjer Australije, u Melbourneu je nakon dva mjeseca rigoroznog lockdowna zabilježen rekordan broj slučajeva (da ne pričamo o istim iskustvima ranije u Europi). Dakle, čak i kada ljudi poštuju mjere, kao što je neosporno bio slučaj u Australiji gdje su ti u prosjeku četiri specijalca polomila rebra ako bi spustio masku da zapališ cigaretu u parku, željeni efekt je izostao. Policijski satovi, ograničenje točenja alkohola, vojska na ulicama, kontrola broja ljudi u prostorijama, redovita testiranja, izolacije, zatvaranje kafića i restorana, zabrane kretanja između regija i država ili zadržavanja na javnim površinama, covid potvrde, ništa od toga nije utjecalo na ponašanje virusa. Kurvin sin nepodnošljivom lakoćom nalazi dostupne žrtve i atletski preskače svaku prepreku koju mu postavimo zato što ima jedan jedini cilj – preživjeti.

Realno, jedina učinkovita zaštita je cjepivo, ali to je, za razliku od svih ostalih mjera, dobrovoljno. I neka je, tko želi riskirati, neka riskira; ionako je otpočetka jasno da cjepivom drastično povećavaš šanse za vlastito preživljavanje, ostali su u drugom planu, pogotovo nakon što je postalo jasno da i cijepljeni prenose virus. Ako se možeš ubiti alkoholom, prežderavanjem, cigaretama, drogom, tabletama, žiletom itd., što ne bi i Covidom. Izuzev toga, sve što je napravljeno tijekom ove tragične epizode bilo je uzaludno. Virus je dolazio i odlazio točno onako kako je naumio, neimpresioniran stručnošću znanstvenika i njihovim metodama pronađenima u prašnjavoj komodi na pljesnivom tavanu znanosti.

Neki će posegnuti za 'zlatnim argumentom' – bilo bi gore da mjera nije bilo. Ne bi. Zemlje s 'liberalnim pristupom' tijekom cijele pandemije ili u većem dijelu njenog trajanja po broju mrtvih ne figuriraju ni blizu onima s oštrim pristupom. Japan jedva da je prstom mrdnuo (na dobrovoljnoj bazi se tražilo skraćivanje radnog vremena i prestanak točenja alkohola, ali su mnogi i to ignorirali). Na Švedsku ne treba više trošiti riječi. Indija je u jednom trenutku išla džonom na virus, ali je nakon rapidnog raspadanja ekonomije, odustala. SAD je imao vrlo raznolik pristup ovisno o državi, ali su mnoge dosta brzo počele gubiti strpljenje i popuštati mjere. Uostalom i Hrvatska nakon prvog lockdowna primjenjuje uglavnom liberalan pristup. Ako sada pogledate podatke na portalu Statista, po broju mrtvih na milijun stanovnika vode neke sasvim druge zemlje, od kojih su neke primjenjivale žestoke mjere. Prvi je Peru (jedan od najtvrđih lockdowna u Latinskoj Americi uveden u ožujku prošle godine koji je trajao do lipnja te godine; drugi uveden u siječnju, ali ne u cijeloj zemlji), slijede ga BiH, Sjeverna Makedonija, Bugarska, Mađarska, Brazil, Češka, Moldavija, Gruzija, Argentina… Prema presvetom Johns Hopkinsu, statistika umrlih na sto tisuća stanovnika počinje s nesretnim Peruom, pa nastavlja s BiH, Sjevernom Makedonijom, Bugarskom, Crnom Gorom, Mađarskom, Brazilom, Češkom, Moldavijom, San Marinom, Gruzijom, Argentinom, Kolumbijom, Rumunjskom, Slovačkom, Paragvajem, Belgijom i tek onda SAD-om.  Ukratko, ne bi bilo bitno drugačije bez mjera jer i nije bilo bitno drugačije bez mjera. Zašto onda i dalje uporno vjerujemo u njih? Zazivamo ih kod svakog skoka zaraženih?

Zato jer imamo primordijalnu potrebu za kontrolom svoje okoline i prirode, što i nije načelno loša stvar. To nas je, ta želja za svladavanjem i podčinjavanjem prirode, među ostalim, dovela na vrh hranidbenog lanca. No, sve ima svoje granice, pogotovo naša moć nad prirodom, a kada se priroda iskaže u svoj svojoj destruktivnoj raskoši, skloni smo posegnuti za sljedećom najboljom stvari, iluzijom kontrole. Radimo nešto da bi imali dojam kontrole, čak i kad je to očita laž. Ni u jednom trenutku nismo imali kontrolu nad virusom, tek infantilno uvjerenje da imamo. Nijedna mjera nije opipljivo utjecala na kretanje pandemije. Možda ju je neznatno usporila ili odgodila neke smrti, ali ukupno gledano, virus je od samo početka radio što god je želio. Gospodin Struka, suočen s pandemijom novog virusa pretvorio se u najobičniju babu gataru. Epidemiolozi, molekularni biolozi, infektolozi, imunolozi, virolozi, pulmolozi i svi ostali lozi pokazali su se korisnima koliko i seizmolog nakon potresa. Sve znaju, osim najvažnijih odgovora. Ponuditi potpunu karantenu, koncept izvorno iz 14. stoljeća, nešto je kao da danas liječite ljude puštanjem krvi, lobotomijom i heroinom (sve revolucionarne medicinske metode iz ruku najvećih stručnjaka svog vremena).

Jednako nam je tako urođena i potreba za traženjem krivca. Kršitelji mjera. Gordan Lauc. Kinezi. Bill Gates. Necijepljeni. Protivnici mjera. Gnjevni bog. Oni koji relativiziraju ozbiljnost virusa. Sami nastavite niz, nije teško, naprotiv. Ne, kriv je virus. Jedino što ima smisla je cijepiti se i tako osjetno povećati šanse izbjegavanja bolničkog kreveta, a još više mrtvačkog sanduka. Sve ostalo je carevno novo ruho.