23. srpanj 2021.

Vanja Figenwald: Mnogi zapravo žele živjeti po diktatu Covid šamana

Ako danas uzmete u ruke kapitalno Mannovo djelo 'Čarobni brijeg', dobit ćete dojam da ga je čovjek napisao prije mjesec dana kao drsku alegoriju na aktualnu pandemiju, a ne početkom prošlog stoljeća inspiriranim švicarskim sanatorijem za oboljele od tuberkuloze. Njegovo suptilno ruganje liječnicima koji o liječenju dotične bolesti u tom trenutku pojma nemaju, ali ih to ne sprječava u samouvjerenom propisivanju savršeno imbecilnih kura i tretmana, njihovom neprekidnom iznalaženju razloga za produljenje ostanka pacijenata na 'liječenju', kao i predanom uvjeravanju svakoga tko uđe kroz vrata sanatorija, čak i u posjet nekom od pacijenata, kako bi bilo najbolje da malo ostane tamo jer djeluje blijedo i boležljivo, počne sa svakom sljedećom stranicom izazivati nelagodan osjećaj aktualnosti djela.

Lik doktora Krokowskog, zanimljivo, uopće ne vjeruje u mogućnost ozdravljenja svojih pacijenata jer bolest vidi kao posljedicu potisnute ljubavi, dok njegov nadređeni, šef lječilišta doktor Behrens, bolest smatra organskim problemom, ali je svjestan svoje nemoći pred njom i sebe doživljava više kao konduktera pacijenata prema drugom svijetu, manje kao doktora koji ih može izliječiti. Mann znakovito ovaj dvojac kroz lik Settembrinija naziva Radamantom i Minosom, sinovima Zeusa koji vladaju carstvom mrtvih. Tu su, što je važnije, podatni pacijenti za koje nikad niste sigurni koliko su stvarno bolesni, koliko žele biti bolesni, a koliko samo naivno vjeruju liječnicima, premda ovi očito baljezgaju.

Jer, Mannov sanatorij je lagodni bijeg od života, odgovornosti, neželjenih odluka, čak i vremena kao takvog i biranje samo onoga što donosi ugodu i opuštenost, svojevrsna inkarnacija danskog hyggea. Tamo je sve uhodano i strukturirano, zna se kad se jede, kad se odmara, kada se ide na koju kuru, kada se ide u šetnju, što se smije i što ne smije, krajolik je predivan, ponuda gostiju šarolika i kozmopolitska, razlozi za uznemirenost gotovo nepostojeći, a sve pod budnim okom liječnika. Pored možebitne bolesti, gosti sanatorija nemaju nikakvih briga jer im novci redovito stižu tamo negdje iz stvarnog svijeta, za njih svakim danom sve manje stvarnog, i život je u švicarskim planinama toliko bezbrižan da se većini njih ne žuri otići. Naprotiv, što su duže tamo, to više prihvaćaju svoju smrt kao mogući ishod i prepuštaju se bezbrižnom tumaranju vremenom i prostorom. Tek se pokoji buntovnik odvaži na neki znak protesta, ali malo tko ima hrabrosti otići protivno preporukama liječnika i nikada se ne vratiti. Mnogi, naravno, jesu bolesni, neki baš i nisu, ali na koncu svi od nečega boluju, baš kao što su svi krivi za nešto. Doktor i svećenik uvijek će vam nešto naći. Naposljetku, tko zaista ima bolesna pluća, a tko ne, nije ni toliko važno, nego uvjerenje pacijenata da su bolesni.

Sanatorij je ideal životne dokonosti onih koji si je mogu priuštiti, samonametnute izolacije od svih stvarnih i imaginarnih prijetnji života 'tamo dolje' i sjajan primjer čovjekove strelovite sposobnosti prilagodbe novom normalnom i zaboravu 'onog prije'. Vrijeme ima, ističe autor niz puta, svoj vlastiti tok na tom mjestu i pacijenti vrlo brzo počnu gubiti pojam o njegovom prolasku. Dani se zapanjujućom lakoćom pretapaju u tjedne, tjedni u mjesece, mjeseci u godine i ono što je nerijetko trebao biti kratak ostanak pretvara se u vječnost. Svako malo netko umre, no nitko se oko toga previše ne uzbuđuje zato što je to na ovakvom mjestu očekivano za razliku od 'onog drugog' života u kojem smrt nerijetko izaziva nevjericu i odbijanje onih što ostaju. Ovdje se jedan dan soba isprazni i drugi je već ponovo popunjena novim gostom; tako jednostavno. Dobar dio onih koji se odluče napustiti sanatorij izbiva tek privremeno, recimo samo preko ljeta, tek toliko da promjene okolinu, ali se prije ili poslije vrate u sigurni brlog smješten u vlastitu dimenziju postojanja. Zašto riskirati sa stvarnim životom kad je ovaj lažni tako uređen i posložen, bezbrižan i ugodan, a smrt ionako prihvaćena činjenica? Što znači biti izliječen na ovakvom mjestu nije definirano jednostavno zato što nitko nikada i nije izliječen. Sanatorij je, da se poslužimo modernijom pop referencijom, hotel Kalifornija. Naravno, Mann je ovaj roman napisao kao daleko širu i detaljniju sliku europskog društva na početku jednog od najturbulentnijih stoljeća u ljudskoj povijesti, no izvrsno funkcionira i u ovom užem tumačenju.

Sa svakim porastom pozitivnih na Covid-19 zavrti se jedna te ista rasprava o tome što s pandemijom, pa je iznošenje argumenata za i protiv nekakvih restrikcija, kao i rasprava o tome treba li više ciktati poput šiparica na svakog novozaraženog, postalo izlišno i beskrajno zamorno. Ruku na srce, sve što se o tome imalo reći, reklo se, stavovi su i oskudne činjenice svima dobro poznati, pa se nakon godinu i pol ovog našeg čarobnog brijega nameće samo još jedno jednostavno pitanje – želite li trajno prepustiti upravljanje svojom svakodnevicom Kolarićima, Kaićima, Đikićima, Lenhardima, Štagljarima, Srićama, Čičin Šainima, Krokowskima, Behrensima...?

Želite li godine svog života oblikovati prema čaranjima vračeva koji su vam dosad uspjeli jedino ponuditi groteskan socijalni eksperiment temeljen na metodi iz 14.stoljeća, bez ikakvog jasno određenog cilja? Što vam točno nude i kakvi su rezultati tih ljudi sve sličnijih ofucanom kolodvorskom pijancu koji stalno iznalazi razloge da prestane piti sutra? Kraj epidemije kada više ne bude niti jedan zaraženi Covidom? Kada bude toliko i toliko posto procijepljenih? Kada reproduktivni broj virusa bude takav i takav? Broj mrtvih na toj i toj razini? Broj hospitaliziranih ovaj i onaj? Kada ne bude više opasnih novih varijanti? Kada zdravstveni sustav nije preopterećen? Kada toliko i toliko svjetske populacije bude procijepljeno? Znate li više što s njima čekate dok polako tonete u duboki san novog normalnog na sve četiri?

Uostalom, je li vam uopće važno? Je li vas briga? Nije li ljepše ovako? Prepustiti se osjećaju da netko zna, prati i bdije nad vašom dobrobiti i sigurnosti, čak i kada to očito nije istina? Koristiti Covid po potrebi kao izgovor za svaki neuspjeh, manjak ambicije ili ostvarivanje neke prije nedohvatljive želje? Kao pomagalo za bijeg od svega što vam je u životu smetalo ili vas brinulo? Nije li zavodljivo biti neprekidno žrtva? Odgovor je, bojim se, da nemali broj ljudi želi upravo to, nastaviti živjeti u Mannovom Berghofu na neodređeno. Ako vam se teza čini nategnuta i tendenciozna, samo bacite pogled na nedavnu Economistovu anketu prema kojoj 40 posto ljudi u Engleskoj misli da maske trebamo nositi zauvijek, 45 posto da više nikada ne smijemo putovati u inozemstvo ako se ne cijepimo, 25 posto da bi zauvijek trebalo zatvoriti noćne klubove i kasina i 20 posto da bi zauvijek trebao ostati na snazi policijski sat od 10 navečer. Sve to u samo nekih godinu i pol pranja mozga. Ili pročitajte oduševljene komentare potpore ispod svakog teksta o uvođenju restriktivnih mjera na Bloombergu, Financial Timesu, Economistu ili New York Timesu i uvjerite se koliko je ljudi sasvim zadovoljno novim normalnim, koliko njih zapravo i ne bi van iz sanatorija. Zamislite kako bi tek izgledali ti postoci za dvije ili tri godine, kada bi oni nepomirljivi, izgleda sve tanja većina, postali manjina i koronasvećenici ostvarili svoju konačnu pobjedu – uspostavu hotela Covid s njima kao upraviteljima.

Pandemija je iznenađujućem broju ljudi postala alat za umirivanje raznih duboko ukorijenjenih strahova i nesigurnosti, štaka na koju se mogu osloniti kada god im je potreban bijeg od sebe, drugih i života kao takvog ili kao meni s mnogo atraktivnih opcija. Rad od kuće mi odgovara, policijski sat i noćna tišina isto, sa zatvorenim restoranom nisam oduševljen baš, kafić može ostati zatvoren jer tamo ne zalazim, maske su mi sjajne zimi jer mi je toplije za lice, ali ne i ljeti jer se znojim jako, noćne klubove i kasina mogu odmah zatvoriti jer mi se gade, ali ne sviđa mi se zabrana putovanja zbog posla, okupljanja mladih su mi ionako oduvijek išla na živce, no nemam ništa protiv kazališta ili vjerske procesije…Novo normalno ima za svakog ponešto, a ono što ne paše nekako se i prežvače. Na koncu, nema idealnih situacija. Nije stoga toliko nezamislivo da ćemo svi uskoro živjeti u globalnom sanatoriju pod budnim okom Radamanta i Minosa.