20. prosinac 2020.

Vanja Figenwald: Nema tog stožera koji bi vas uspio zadovoljiti

Dakle, htjeli ste mjere, dobili ste mjere, u čemu je opet problem? Jest da siroti Stožer potpuno izgubljeno glavinja i brlja od dana do dana, ali je li to uopće čudno imajući u vidu s kime imaju posla?

Nekom, recimo sasvim odgovara zatvaranje birtija i restorana jer tamo ne zalazi. Drugom bi sjajno pasalo da se zatvore crkve jer nije vjernik i ne pohodi mise. Treći ne namjerava nikuda tako skoro, pa je u redu da se uvedu propusnice. Četvrti mrzi šoping centre i nema ništa protiv njihovog zatvaranja. Peti uopće ne izlazi iz kuće, tako da je kućni pritvor sasvim ok. Šesti je čoban i ne vidi općenito neku svrhu kina, kazališta, koncerata, muzeja ili knjižnica.

Sedmi nema djece i srčano podupire zatvaranje škola. Osmi ne koristi javni prijevoz i rado bi da više prestane voziti. Deveti je toliko debeo da treba nositi registarsku tablicu na sebi i uopće ga ne zanimaju teretane, štoviše, najradije bi da ih nikad i ne otvore. Deseti nije sportski tip, pa i ne primijeti ako nestane nogometa s televizije ili ako je lokalna kladara zatvorena. Itd.

Sad iskrižajte te kombinacije, dovoljno je i ovih deset, pa probajte doći do dobitne kombinacije koju bi pobornici strožih mjera smatrali razumnom, efikasnom i prihvatljivom.

Recimo, prvi ne ide u birtije, ali ide u crkvu redovito i voli skoknuti do šoping centra po najnoviji primjerak knjige Damira Stojića 'Don Damir odgovara'. Drugi nije ljubitelj crkve, to smo utvrdili, ali jest jutarnjeg ristretta i voli svoj biftek u restoranu, ne u kutiji od stiropora.

Treći, što smo ono rekli, nije od avanture, pa ni od birtije, ali mnogo voli Ligu prvaka i igrati za svoju momčad iz četvrte županijske lige. Četvrti ne zalazi u šoping centre, ali naprosto obožava dobar kazališni komad i izlete u udaljene županije s prirodom koja oduzima dah, a bez recitala poezije u intimnoj atmosferi nekog šašavo uređenog kafića petak mu nema smisla.

Čini se da je peti u najboljoj poziciji, on ionako živi u lockdownu cijeli život, pa mu nikakve mjere ne smetaju, ali, u nezgodnom obratu, i najmanje koriste. Šesti ne može bez Svjetskog prvenstva u snookeru i kladare, a auto je izgubio na kocki, pa mu mjera s javnim prijevozom dosta komplicira život. Sedmi ne podupire praktički nikakve mjere, samo mrzi djecu.

Osmi ima auto, zapravo kombi, i četvero djece, tako da ga zatvaranje škola izluđuje, kao i šoping centara jer jedino tamo ima mira kad klince uvali u igraonicu i sjedne u miru požderati Bacon Rosti s velikom Colom, duplim cheeseburgerom, devet McNuggetsa, pomfritom i dva McSundaea, jedan preliven karamelom, drugi čokoladom.

Deveti neće liti suze nad zatvorenim teretanama, ali ga zaključani restorani tjeraju na suicidalne misli, a nije oduševljen ni prekidom javnog prijevoza jer ne može hodati duže od šest minuta bez da počne disati kao da je na respiratoru. Konačno, deseti, jasno, bez kina, kazališta i koncerata postaje kao osoba neprepoznatljiv prijateljima i rodbini i teško mu pada zatvaranje restorana jer voli dobar sushi u ugodnom ambijentu, okružen probranom klijentelom koja cijeni japansku umjetnost hranjenja.

Rješenje je, meni se čini očitim, otvoriti javnu raspravu u trajanju od najmanje tri mjeseca u kojoj bi se prikupili prijedlozi svih relevantnih dionika, ne samo građana, nego i stručnjaka iz različitih područja, nakon čega bi se pristupilo izračunavanju idealne kombinacije mjera kakva bi zadovoljila veći dio zainteresirane javnosti.

Ostavilo bi to, naravno, još uvijek solidan broj nezadovoljnih koji bi po Facebooku davali oduška svom gnjevu zgroženi idiotskim mjerama jer to nisu one koje su željeli, ali bi se ipak došlo do većini prihvatljive formule. Točnije, prihvatljive za pobornike mjera jer ovo ne bi obuhvatilo protivnike bilo kakvih mjera.

Za njih bi se odvojeno morala organizirati opsežna višemjesečna kampanja uvjeravanja u poželjnost mjera, nakon čega bi se preobraćene pokušalo uklopiti u postojeću formulu, s tim da bi je onda trebalo modificirati u skladu s priljevom novih preferencija.

Jasno, dok se taj posao ne bi završio one prije utvrđene mjere ne bi stupile na snagu. Da smo problemu pristupili ovako otpočetka, sve bi bilo spremno za implementaciju taman s ulaskom cjepiva u široku primjenu, pa bi onda valjalo krenuti u kampanju uvjeravanja antivakcera i vakcerskeptika u nužnost cijepljenja…