Korona i biznis
05. siječanj 2020.

Višnja Starešina: Beograd nervozan jer ostatak bivše Jugoslavije skreće prema Zapadu

piše Višnja Starešina
visnja.staresina@gmail.com
piše Višnja Starešina [email protected]

Ograničavanje utjecaja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, tučnjava u srbijanskoj skupštini i pljuska u skupštini Republike Srpske upućuju na preslagivanje na području bivše države koje bi moglo obilježiti 2020. u regiji

Nekoliko izljeva političkih strasti u hrvatskom istočnom susjedstvu kao da je naznačilo procese koji će obilježiti 2020. u državama postjugoslavenskog kruga. Najdramatičnije je bilo u Crnoj Gori u povodu prihvaćanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Ne samo crnogorska skupština nego i sama Crna Gora zbog tog su zakona bile na rubu sukoba, koji su manje-više otvoreno poticale srpske političke stranke i Srpska pravoslavna crkva.

Nije, dakako, riječ o sporu zbog slobode vjeroispovijesti, već o tome da crnogorska država tim zakonom vraća u svoje vlasništvo vjerske objekte koje je nakon stvaranja prve Jugoslavije, poslije Prvoga svjetskog rata, Srpska pravoslavna crkva (SPC) otela Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, dokinuvši njezinu samostalnost, kao i samostalnost Crne Gore. Nakon izglasavanja ulaska Crne Gore u NATO to je najsnažniji politički potez crnogorskog parlamenta, jer znači sužavanje najvažnijeg kanala za širenje srpskog, a usporedno s njime i ruskog utjecaja u Crnoj Gori. Crna Gora tako učvršćuje svoju prozapadnu i proameričku orijentaciju. A to što parlament nije eksplodirao prigodom donošenja zakona, kao što su to najekstremniji srpski politički krugovi očekivali i najavljivali, ne znači da potiskivanje utjecaja SPC-a u Crnoj Gori neće izazivati političke, a možda i konkretnije sukobe u godini koja dolazi.

BiH na redu za ulazak u NATO

Zato tučnjava zbog istog zakona nije izostala u skupštini u Beogradu. Počela je nakon što su zastupnici ekstremno desnih Dveri ušli na zasjedanje s transparentima 'Vučić i Milo – braća blizanci' i 'Srbijo, zašto ćutiš?', optužujući Vučića i njegovu oligarhiju za izdaju srpskih interesa u Crnog Gori. Vučićevi ljudi na čelu s vjernim ministrom obrane Aleksandorm Vulinom, dakako, nisu mogli otrpjeti takve uvrede pa je slijedila razmjena udaraca.

No ostaje upamtiti da je suvremeni srpski vožd Aleksandar Vučić prilično mirno, uz načelne izraze podrške srpskom narodu, prihvatio taj potez Crne Gore. Prema svemu sudeći, on je već ukalkuliran u Vučićevu balkansku partiju šaha. Praktički u isto vrijeme dogodio se fizički sukob i u skupštini Republike Srpske.

Dodikov ministar policije Dragan Lukač (inače poznat po brzoj šaci) pljusnuo je za govornicom mladog oporbenog zastupnika Draška Stanivukovića, nazvavši ga usput i majmunom. Osjećao se, navodno, isprovociran jer je Stanivuković dijelio zastavice NATO-a, optužujući Milorada Dodika i njegovu kliku da su u dokumentima reformi poslanima u NATO zapravo dali suglasnost za priključenje BiH NATO-u, čemu se javno suprotstavljaju. Kada se te tri epizode iz podgoričke, beogradske i banjalučke skupštine sagledaju kao znaci procesa koji se događaju ispod površine i koji će se vjerojatno pojaviti na površini u sljedećoj godini, može se zaključiti da proces stvaranja nove državne arhitekture na području bivše Jugoslavije nije zaustavljen. Samo se u nekim trenucima manje vidi. Crna Gora se potiskivanjem utjecaja SPC-a još čvršće uvezuje u zapadni krug. Sjeverna Makedonija doslovce je pred vratima punog članstva u NATO-u – ratifikacijski je proces na samom kraju.

Na red za integraciju u NATO očito dolazi BiH. I to je ono što izaziva nervozu i pljuskanje u banjalučkoj skupštini. Srpski politički mainstream, kako u Srbiji tako i u Republici Srpskoj, otvoreno se protivi članstvu u NATO-u, dok će neki od njih u Republici Srpskoj vjerojatno biti motivirani, da ne kažem prisiljeni, odustati od takvih stajališta.

Vučićevo taktičko povlačenje

Istodobno dok se uz pozadinski američki politički mikromenadžment sve države bivše Jugoslavije (zasad s iznimkom Srbije) nastoje uvezati u zapadni sigurnosno-obrambeni savez, EU će na tom području testirati stvaranje neke balkanske miniunije u predvorju EU, jer je sigurno da u dogledno vrijeme proširenja neće biti. U tim okolnostima Aleksandar Vučić nastoji pozicionirati sebe kao novoga balkanskog vođu, ne oponirajući otvoreno Zapadu (kao nekoć Milošević), već parcijalno surađujući, povlačeći se iz bitaka koje ne može dobiti (poput najnovije u Crnoj Gori), nastojeći to nadoknaditi drugim ustupcima.

Za Hrvatsku su ti procesi u susjedstvu iznimno važni jer o njima izravno ovisi naša sigurnost. Članstvo u NATO-u i EU, kao i polugodišnje predsjedanje EU, stavlja Hrvatsku u poziciju da i utječe na njih ako se ne postavi samo kao prijenosnik tuđih ideja. Ali i srpska i bošnjačka politika nastojat će u svakoj prigodi pokazati da mi pripadamo njihovu društvu, a ne onom EU. U svakom slučaju – dosadno neće biti.