Zbog različitih državnih interesa i međusobnog natjecanja država članica EU se ne može dogovoriti ni o suvisloj zajedničkoj sigurnosnoj politici ni u području digitalizacije, a o zajedničkoj zdravstvenoj politici ili samostalnoj europskoj vojsci da se i ne govori
EU treba novoga, predanoga glavnog direktora za sigurnost, dužnosnika čija bi zadaća bila (pro)ovjeravati ono što EU blok čini. Predložio je to ovih dana dugogodišnji predsjedavajući Minhenske sigurnosne konferencije, njemački diplomat Wolfgang Ischinger, u autorskom tekstu za briselski Politico. Da odmah otklonimo dvojbu, ambasador Ischinger ne predlaže nikakva novoga europskog nadšpijuna koji će upadati u informacijske sustave obavještajnih agencija država članica EU. Zadatak toga novog šefa EU sigurnosti bio bi provjeravati poštuju li se dovoljno 'ključne točke nacionalne i međunarodne sigurnosti u formulacijama, pregovorima i provedbi novih sigurnosnih politika'.
A ta potreba za novim glavnim direktorom EU sigurnosti prema Ischingeru proizlazi iz činjenice da su zapadne demokratske vrijednosti pod stalnim napadom autokratskih režima, koji postaju 'svakim danom sve snažniji, a naš im se poredak odupire sa sve više nevoljkosti'. Ukratko, taj novi direktor europske sigurnosti bio bi ponajprije nadzornik digitalne agende država članica u strateškim dokumentima, ugovorima i u praksi te brana kineskom ulasku u europski digitalni prostor. I zaista, taj nadzor ima smisla u vrijeme kad je digitalizacija postala ozbiljno oružje u globalnom geopolitičkom preslagivanju. Međutim, postoji ali...
Federalizacija EU ne može proći
Pandemija COVID-19 lansirala je i ideju o većim ovlastima Europske komisije u nacionalnim sustavima zdravstvene zaštite, ali… Ideju o zajedničkoj EU vojsci ponovno snažno promiče francuski predsjednik Emanuel Macron, ali… Stalno je prisutno nastojanje stare Europe da se izgradi europski pravni sustav koji će biti nadređen nacionalnom zakonodavstvu, ali…
Ali uza svaki od tih pokušaja više razine EU integracije postoji niz razloga iz domena nadležnosti nacionalne države i tradicijske baštine, koji tu integraciju čini praktički neizvedivom. Ili barem iznimno osjetljivom i složenom. Da, službena Francuska zagovara EU federaciju i jedinstvenu europsku politiku – od migracija do reguliranja obiteljskih odnosa, odnosa prema LGBTQ zajednici. Podržava i političku osudu poljskog zakonodavstva iz domene pravosuđa kao nedemokratsku. Ali politička Francuska nikada neće podržati da Europski sud bude iznad francuskoga ustavnog suda. Doduše, ne bi imala ništa protiv da Europski sud bude iznad poljskog ustavnog suda. No, tako se ne gradi integrirani EU.
Jedinstvena europska zdravstvena zaštita na iskustvima COVID-19? Vjerujem da ta ideja ne može doprijeti mnogo dalje od kruga predsjednice EK Ursule von der Leyen i suradnica. Diljem Europe ljudi prosvjeduju protiv svojih vlada u vrijeme epidemije, koje su u svakoj državi ipak više ili manje uspješno prilagođene prilikama i mentalitetu. Zamislite da vam neka Ursula, Stella ili Sandra iz Bruxellesa odredi režim ponašanja u epidemiji, kad ćete se i koliko cijepiti, zamislite tu količinu moći nad stanovništvom bez kontrole, tu količinu koruptivnog potencijala u aranžmanu s farmaceutskom industrijom, ali i taj gubitak koruptivnih prigoda za nacionalne lidere. Ukratko – neizvedivo.
Integracija vodi u raspad
Ideja o samostalnoj europskoj vojsci? Francuski predsjednik Macron je vidi kao zamjenu za NATO. Njemačka ministrica obrane Annegrete Kramp-Karrenbauer uoči svojeg odlaska iz ministarskoga kabineta pak poziva europske partnere da zaborave te 'uzvišene ideje o Kontinentu koji se može sam obraniti, da postanu realni' i da razmisle kako poboljšati europske obrambene kapacitete u suradnji sa SAD-om u okviru NATO-a. Izvjesno je da se takvo njemačko stajalište neće promijeniti ni u sljedećoj vladi u kojoj su Zeleni i FDP (Liberali) čak izrazitije transatlantski orijentirani od sadašnjeg CDU-a i SPD-a kao buduće vodeće koalicijske stranke. A kada dvije noseće države EU (o ostalima da i ne govorimo) imaju tako različite poglede na europsku vojsku – ideja o ozbiljnoj samostalnoj europskoj vojsci nema perspektivu.
I da se vratimo na početak, na onoga eventualnog novog nadzornika europske sigurnosti. Upravo zbog različitih državnih interesa i međusobnog natjecanja država članica EU se ne može dogovoriti ni o suvisloj zajedničkoj sigurnosnoj politici, pa ni u području digitalizacije. A kamoli o ozbiljnom nadzorniku tih politika. Draže im je da ih nadgleda brat Xi, nego brat Joe, ili da se nadgledaju međusobno. Zato EU ne može postati velika sila. Ali može opstati kao manji partner u transatlantskom savezništvu. Ili se raspasti u integraciji uz primjenu prisile ili prijevare.