Putinova nuklearna prijetnja još je više svela ovaj sukob između Rusije i Zapada na dva bitna aktera, na dvije nuklearne supersile – SAD i Rusiju. U slučaju veće izravne eskalacije problemi će se rješavati na relaciji Moskva – Washington, a ne Moskva – Bruxelles odnosno Moskva – NATO
Prihvaćajući bezuvjetne pregovore s ukrajinskim izaslanstvom na bjelorusko-ukrajinskoj granici, ruski predsjednik Vladimir Putin zapravo je priznao da je izgubio prvu rundu rata za pokoravanje Ukrajine i njezino vraćanje u 'ruski svijet'. Da njegova blitzkrieg-invazija ne ide prema planu, vidjelo se već i prije kad je javno pozvao ukrajinsku vojsku da učini ono što on nije uspio učiniti – da smijeni svoje državno vodstvo, koje Putin časti atributima poput 'narkomani, nacionalisti, neonacisti…'.
U međuvremenu, ti 'narkomani, nacionalisti i neonacisti' predvođeni predsjednikom države Volodimirom Zelenskim ne samo da nisu svrgnuti i zamijenjeni marionetskom Putinovom vladom, već su uspješno organizirali obranu (i vojnu i promidžbenu), ujedinili su na dosad neviđen način cijeli demokratski svijet u potpori svojoj bitci za slobodu političkog izbora i državnu suverenost, politički su ujedinili Europu svrstavši je odlučno uz NATO i SAD. U nekoliko dana Volodimir Zelenski postao je globalno prepoznatljivo zaštitno lice borca za slobodu.
Gdje će se rat zaustaviti?
No rusko-ukrajinski rat, koji se u svojoj geopolitičkoj biti svodi na bitku između Rusije i SAD-a za sfere utjecaja u Europi, na samom je početku. Štoviše, danas ne znamo ni hoće li se rat koji je pokrenuo Putin zaustaviti samo na Ukrajini. Ili će se u različitim oblicima prenijeti na druga trusna europska područja na kojima se sučeljavaju interesi Rusije i NATO-a: od našega zapadnobalkanskog susjedstva (BiH, Crne Gore, Kosova), preko Poljske i baltičkih zemalja do Moldavije i Gruzije. Također ne znamo hoće li se zaustaviti na konvencionalnim oblicima ratovanja ili će uključiti i nuklearno oružje.
Nakon propalog blitzkriega i izgubljene prve ratne runde Vladimir Putin dao je do znanja da je spreman na sve. Pa i upotrijebiti nuklearno oružje. No time je još više ujedinio Europu u spremnosti na otpor i na sankcioniranje Rusije, pa je čak i njemački kancelar Olaf Scholz zbog nove stvarnosti bio prisiljen na drastičnu promjenu politike prema Rusiji da ne bi stekao atribut posljednjega Putinova EU saveznika. Ali Putinova nuklearna prijetnja još je više svela ovaj sukob između Rusije i Zapada na dva bitna aktera, na dvije nuklearne supersile – SAD i Rusiju. I potaknula je daljnje užurbano svrstavanje u Europi – uza SAD i NATO.
Kao potvrda o svođenju menadžiranja ovog sukoba na dva stvarna aktera mogu se čitati i poruke povjerljivih izvora iz Pentagona, plasirane ovih dana preko politički utjecajnog portala Politico, da se zbog nuklearne prijetnje nade polažu u izravne kontakte šefova združenih stožera američke i ruske vojske: generala Marka Milleya i generala Valerija Gerasimova. Oni navodno održavaju izravne kontakte od rujna prošle godine, a posljednji su put kontaktirali početkom veljače ove godine. To znači da nuklearna sigurnost (ili, ako hoćete, opasnost) i globalna sigurnost općenito ostaju u rukama vojnih vrhova nuklearnih supersila. Znači i da se u slučaju veće izravne eskalacije problemi rješavaju na relaciji Moskva – Washington, a ne Moskva – Bruxelles odnosno Moskva – NATO, iako je na čelu NATO-ova vojnoga krila također američki general Tod Wolters. To je u ovom trenutku utješna vijest jer o nuklearnom sukobu ne odlučuju karijerni politički birokrati koji će u ponedjeljak prosvjedovati protiv atomske bombe, u utorak tvrditi da to nije loša opcija, a u srijedu zaključiti da bi najbolje bilo – baciti bombu. Pet dana ratne stvarnosti ujedinilo je EU više nego petnaest godina razgovora i učinilo ga manjim, ali iznimno važnim zapadnim bratom SAD-a.
Važno je držati oko na susjedstvu
S obzirom na to da je u ovom trenutku Vladimiru Putinu ratna eskalacija nužna da bi se održao u igri, može se očekivati da će i dalje eskalirati agresiju na Ukrajinu, ali i otvarati nova žarišta uz pomoć svojih lokalnih političkih vazala. Crna Gora i BiH vrlo su visoko, gotovo najviše, na listi mjesta mogućih sukoba. I uopće nije čudno što se srpski predsjednik Vučić žali na glavobolje posljednjih dana – rastrgan između obveza prema Moskvi i obećanja koje je dao Bruxellesu.
Do sljedeće runde za Hrvatsku, nakon što se očekivano zapadno svrstala, važno je držati oko na susjedstvu, nastaviti graditi zajedničku državnu politiku prema ovom geopolitičkom sukobu i gospodarski se prilagođavati novoj stvarnosti. A ona se više neće vratiti na stare, globalističke postavke. Već prije sljedeće runde vidjet ćemo kako iznimno snažne sankcije djeluju na unutarnje stanje u Rusiji. A vidjet ćemo još, nažalost, i mnogo krvi i stradanja u Ukrajini.
---
---