Komentari
StoryEditor

Višnja Starešina: Iza NATO-ovih ključnih vojnih operacija stajali su ljevičari koji nisu iritirali Rusiju

12. Rujan 2021.
rat Afganistanfoto Shutterstock
Povijesne epizode uče da i na ovaj kaos u povlačenju iz Afganistana, kao i na pogubljenost američkog predsjednika, valja gledati u kontekstu prestrojavanja za novi geopolitički proces. Od Joea Bidena sigurno ne strepi ni jedan globalni suparnik. Ali i dida Joe može reći – ‘da‘. Možda i nesvjesno

Dok se sliježu dojmovi o kaotičnom zapadnom i, iznad svega, kaotičnom američkom povlačenju iz Afganistana, a brzopotezni prognostičari već najavljuju NATO-ov kraj i već su otpisali glavnu američku ulogu u svijetu, prisjetila sam se početka NATO-a kakav danas poznajemo. Kako je to tada izgledalo? I tko su ljudi koji su bili nositelji te promjene?

Ne govorim o onom NATO-u koji je nastao 1949. kao vojni odgovor na sovjetske, odnosno Staljinove ambicije u Europi i šire. Govorim o NATO-u s kraja kolovoza 1995. i njegovoj operaciji 'Deliberate Force' ('Namjerna sila'), koja je bila prva njegova vojna intervencija izvan granica država članica, bez poziva Vijeća sigurnosti UN-a. Njome je, zapravo, otvoreno novo poglavlje u NATO-ovoj povijesti poslije hladnog rata i put prema američkoj ulozi svjetske supersile. I tada su se, baš kao i danas, mnogi brzopotezni prognostičari, pa čak i ozbiljni analitičari, pitali o smislu NATO-a nakon hladnog rata, proglasivši ga mrtvim, a američku vojnu prisutnost u Europi smatrali su suvišnom. A onda su tri mjeseca poslije ti isti prognostičari pisali o američkom miru u Europi… Naime, operacija 'Namjerna sila' odnosila se na bombardiranje vojnih ciljeva srpske vojske u BiH, a suradnja sa 'zemaljskim operacijama' HV-a, HVO-a i Armije BiH rezultirala je srpskim vojnim porazom i Daytonskim mirovnim sporazumom.

Dirigentski štapić za intervenciju

No neću ovaj put o operaciji koja je bila samo prva epizoda u NATO-ovoj novoj poslijehladnoratovskoj ​ulozi, već o ljudima koji su bili zaštitna lica te nove uloge. Zeleno svjetlo za 'Namjernu silu' službeno je dao tadašnji glavni tajnik NATO-a Willy Claes. Prije nego što je (1994.) imenovan glavnim tajnikom NATO-a, bio je iskusni belgijski (flamanski) političar, član Socijaldemokratske stranke, ali po uvjerenjima gotovo socijalist. Bio je žestoki kritičar 'Pustinjske oluje', prve američke intervencije u Iraku (1990.), a nadasve je volio – dirigirati. Oni koji su ga poznavali, vjerovali su da bi Willy, da može birati, dao američku Šestu flotu za samo jednu priliku da dirigira – Bečkom filharmonijom. I mnogi su se pitali: 'Zašto Willy? I kamo će Willy odvesti NATO?' Rezolucija Vijeća sigurnosti kojom je trebalo pokriti zračnu intervenciju 'Namjerna sila' mogla se tumačiti pitijski: možda da, a možda i ne. Willy je rekao 'da'. I avioni su 30. kolovoza 1995. poletjeli iz Aviana. Ostalo je povijest.

Vrlo brzo nakon toga svojega povijesnog 'da' Willy je morao odstupiti s dužnosti glavnog tajnika zbog korupcijske afere iz razdoblja kad je bio ministar u belgijskoj vladi. Iz današnje perspektive, s današnjim informacijama, vjerojatno bih malo drukčije iščitavala tajming te afere. No brzopotezni prognostičari imali su još više razloga upitati se: 'Kamo će pak njegov nasljednik odvesti NATO?'

Novi glavni tajnik postao je španjolski socijalist Javier Solana koji se kao ministar u španjolskoj vladi zauzimao za to da Španjolska napusti NATO. On će reći presudno 'da' u jednoj od sljedećih važnih epizoda NATO-ove nove intervencionističke uloge – u zračnoj intervenciji na Srbiju 1999. A i mnogo puta poslije. U tome ga je uime EU srčano podupirao predsjedatelj, njemački ministar, ultrazeleni Joschka Fischer. Nekoliko godina prije Fischer je organizirao demonstracije protiv NATO-a tražeći njegovo ukidanje.

Saksofon umjesto toljage

A iza svega je politički stajao Bill Clinton, tada mladi, liberalni, nekonvencionalni predsjednik SAD-a koji je već 1994. najavio širenje NATO-a na srednju i istočnu Europu (države bivšega komunističkog bloka), i to u sklopu modela 'Partnerstvo za mir'. Ali učinio je to svirajući saksofon u jednome praškom jazz-klubu, a ne mašući toljagom prema Moskvi. I sve tako lagano, ležerno, lijevo i liberalno – NATO se našao na ruskim granicama, pretvoren u glavni europski obrambeno-sigurnosni savez, a SAD je postao jedina svjetska supersila. Što nikada nije trajna pozicija.

Gledano s današnje distance, zaštitna lica tog procesa (ne i ključni igrači) bili su ljudi koji nisu birani da bi se svidjeli brzopoteznim prognostičarima. Nisu birani ni prema svojim prethodnim političkim sklonostima, već zato da mogu provesti plan. Među ostalim, tada je bilo jako važno – da ne iritiraju Rusiju.

Te povijesne epizode uče da i na ovaj kaos u povlačenju iz Afganistana, kao i pogubljenost američkog predsjednika, valja gledati u kontekstu prestrojavanja za novi geopolitički proces. Od Joea Bidena sigurno ne strepi ni jedan globalni suparnik. Ali i dida Joe može reći – 'da'. Možda i nesvjesno. 

19. travanj 2024 02:23