01. ožujak 2020.

Višnja Starešina: Koronavirus kao okidač za povratak proizvodnji

Koronavirus kao okidač za povratak proizvodnji   

Globalna panika potaknula je više razmišljanja o povratku (samo)održivim nacionalnim ekonomijama nasuprot globalnomu trgovačkom selu nego što je to posljednjih godina uspjelo izdašno financiranim trustovima mozgova, ekonomskim i političkim zagovornicima promjene modela

Eto, uz ekskluzivnu najavu samog premijera Plenkovića (ta stranački su izbori pred vratima!) napokon je stigao i nama, uvozni iz Italije, ali naš – koronavirus. Sad se možemo osjećati kao ravnopravni dio globaliziranog svijeta. Imamo koronavirus. A ne samo neku običnu gripu.

Što danas znači biti dio globalne koronavirusne epidemije gripe? Znači osjećati se umreženo – od Žutog mora, preko Jadrana, sve do Pacifika. Znači imati zajednički fokus s ostatkom globaliziranog svijeta – bitku protiv koronavirusa. Znači imati svoju nacionalnu majstoricu za sprečavanje širenja koronovirusne gripe poput naše dr. Alemke Markotić, šefice 'Frana Mihaljevića', stožerne bolnice za borbu protiv zaraznih bolesti u Hrvata, koja će nam sada kada smo i mi napokon dobili svoj koronavirus i više puta na dan tumačiti koliko je važno prati ruke, staviti ruku ili nešto slično na usta kad kašljete ili kišete, piti mnogo tekućine ako dobijete temperaturu… Koja će vam smirenom uvjerljivošću, kao zasluženo najbolja učenica u razredu, objasniti zašto baš ne trebate pretrčati cijeli grad da biste u nekoj ljekarni možda pronašli neke još skrivene medicinske zaštitne maskice. Jer, prvo, maskica već odavno nema. Bilo je mnogo onih koji su bili brži od vas. A drugo, kako lijepo obrazlaže dr. Markotić, mnogo je važnije da preostale maskice nose oni već zaraženi koronavirusom negoli zdravi. Pazi koja neoboriva logika, na koju u utrci za zaštitom od koronavirusa zaboravismo: zaraženi ljudi opasniji su prenositelji zaraze od zdravih!

Tko (ne) umire od koronavirusa

No šalu na stranu, koronavirus sasvim sigurno nije obična gripa. Obična gripa svake godine u nas na bolničkim odjelima, u staračkim domovima pokosi stotine, a globalno milijune ljudi, ponajprije onih s najslabijim ili osobito narušenim imunosnim sustavom. I to znadu samo njihovi bližnji i osoblje tih institucija. Za one druge, za sve nas – to se nije dogodilo. Od koronavirusa je, dok ovo pišem, u cijelome svijetu, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, umrlo 2698 ljudi. Dobro, možda koju stotinu više, ako su uspjeli izbjeći globalnome zdravstenom nadzoru. Ali svi za njih znaju. Kad čitate vijesti iz crne kronike ili iz 'lifestylea' džetseta, uz osobu o kojoj je riječ najčešće se bez osobitih razloga piše njezina životna dob: vozač (56), manekenka (32), glumac (63)… Uz umrle od koronavirusa tog broja u pravilu nema. Baš kao ni bilo kakvih podataka o njihovu prethodnom zdravstvenom stanju. Iz toga proizlazi dojam da korona kosi sve pred sobom, krene ulicom i tako redom… Samo ako se baš udubite u koronu, možete vidjeti da su među umrlima, kao i kod svake obične gripe, najviše ljudi starije životne dobi i prethodno narušene imunosti.

Ranjivost globalizirane ekonomije

Unatoč tome što je slična svakoj drugoj gripi – koronagripa ​ipak je tako različita. Ona je iznad svega epidemijska bolest globalizirane percepcije, s potencijalno mnogo težim posljedicama za sustave koji definiraju svjetski poredak negoli za same ljude. Zbog nje već stradavaju najveće svjetske burze, ona je prijetnja globaliziranoj ekonomiji, u prvom redu onoj u Kini i onoj vezanoj uz Kinu kao domovinu korone. A tko danas nije ekonomski vezan uz Kinu? Prognoze već idu dotle da kao posljedicu korone vide novu svjetsku recesiju. Ona je zbog širenja straha od zaraze i panike kratkoročno pogubna za industriju usluga, ponajprije za turizam. I ako se epidemija i na njoj zasnovana globalna histerija uskoro ne zaustave, ozbiljne bi mogle biti posljedice za države koje se osobito oslanjaju na turizam kao izvor prihoda, poput Hrvatske.

Globalna panika izazvana koronavirusom potaknula je više razmišljanja o povratku (samo)održivim nacionalnim ekonomijama nasuprot globalnom trgovačkom selu nego što je to posljednjih godina uspjelo izdašno financiranim trustovima mozgova, ekonomskim i političkim zagovornicima promjene modela. Počelo je, dakako, s pitanjem: zašto po zaštitne maskice treba ići u Kinu? Sljedeće će pitanje biti ono o ranjivosti globalizirane ekonomije, koja je do jučer izgledala tako moćno i neranjivo, tako samodostatno, koja logikom profita nameće odluke gdje će se proizvoditi zaštitne maskice, a gdje svemirski brodovi. A onda jedan obični virus naruši tu cijelu logiku i pomrsi cijelu računicu. Jer zaštitna maskica odjednom postaje vrjednija od svemirskog broda. Nema cijenu. Pred njom padaju u vodu sve računice menadžera zaraženih doktrinom globalizacije bez granica.