Talibani nisu osvojili vlast u Afganistanu, oni su je samo mirno preuzeli nakon povlačenja NATO-a i zapadnih vojnika. A dok su Amerikanci zajedno sa saveznicima neuspješno preodgajali Afganistance u Kabulu i Jalalabadu, radikalni islamisti uspješno su ‘talibanizirali‘ London, Pariz, Berlin…
Talibansko preuzimanje glavnoga afganistanskoga grada Kabula i ubrzano povlačenje, da ne kažem bijeg posljednjih zapadnih vojnika i civilnih dužnosnika mnogi danas uspoređuju s padom Saigona 1975. godine. Ulazak prokomunističke vojske Sjevernog Vijetnama, potpomognute tadašnjim SSSR-om i Kinom u Saigon označio je definitivni američki poraz u Vijetnamskom ratu.
Slike koje ovih dana stižu iz zračne luke u Kabulu uistinu podsjećaju na stare slike iz zračne luke u Saigonu 1975. godine. Doduše, za razliku od Vijetnamskog, Afganistanski rat formalno nije bio američki već se vodio pod okriljem NATO-a s mandatom UN-a. Službeno se čak i nije zvao rat nego 'misija', koja je trebala poduprijeti (međunarodnu) sigurnost u Afganistanu i obučiti afganistanske vojne i sigurnosne snage da jednog dana same preuzmu zaštitu države od radikalnih islamista (talibana) i da spriječe izvoz terorizma iz Afganistana u svijet. Ali i američka vojna intervencija u Afganistanu započeta nakon terorističkog napada na New York 11. rujna 2001., kao i kasnije zajedničke zapadne 'misije', od početka do kraja percipirane su kao američki rat.
Afganistan nije samo američka sramota
Da je kojim slučajem završio pobjedom, onda bi i Nijemci i Britanci pa i Hrvati bili pobjednici. U porazu, sva odgovornost za slike koje ovih dana gledamo iz Afganistana idu na adresu američkog predsjednika Joea Bidena. Pomalo nepravedno, jer rat je započeo George Bush, a odluka o povlačenju američkih vojnika iz Afganistana bila je Trumpova. Ali i europske su članice NATO-a, primjerice Njemačka, Francuska ili Velika Britanija, mogle odlučiti nastaviti misiju spašavanja Afganistana od vlasti talibana i spašavanja Europe od novoga izbjegličkog vala, ako su vjerovale da je nastavkom vojne prisutnosti u Afganistanu to moguće učiniti. I da su to one, bez Amerike, u stanju učiniti.
Analitičari se danas natječu u ocjenama o osramoćenoj Americi, o kraju američke uloge u svjetskom poretku, o velikom uzletu Kine i Rusije u Afganistanu, o porastu utjecaja Irana i Katara na novu talibansku vlast. Američki i zapadni poraz su slike afganistanske vojske i policije naoružanih najmodernijim zapadnim oružjem, koje nakon dvadeset godina zapadnjačke obuke naprosto puštaju talibane da im uzmu i oružje i vlast. Ne trepnuvši, ni pušku ne podigavši. To je potpuni poraz ideje da se u ratu protiv radikalnog islama može pobijediti oružjem i zapadnjačkim (pre)odgojem. Zapadnjaci su dvadeset godina trenirali afganistansku vojsku i policiju, podučavali ženskim i LGBT pravima, a talibani su nakon povlačenja zapadnjačke vojske na motorićima, u natikačama, naprosto ušetali u glavni stožer i predsjedničke dvore. Talibani nisu osvojili vlast u Afganistanu, oni su je samo mirno preuzeli nakon povlačenja NATO-ove misije i zapadnih vojnika. A dok su Amerikanci zajedno sa zapadnim saveznicima neuspješno preodgajali Afganistance u Kabulu i Jalalabadu, radikalni su islamisti uspješno 'talibanizirali' London, Pariz, Berlin…
Nas dva brata skupa ratujemo
No sad je pitanje može li se taj američki i zapadnjački poraz zaustaviti i trend preokrenuti. Da bi se dugoročnije sagledale perspektive cijelog procesa, opet je korisna usporedba Vijetnamskog i Afganistanskog rata. U oba slučaja riječ je o lokalnim ratovima protiv globalnog protivnika. Nije u Vijetnamu Amerika ratovala protiv Vijetnamaca, već protiv Rusije i Kine i protiv širenja komunizma u južnu i jugoistočnu Aziju. Tako je i intervencijom u Afganistanu prvotno nastojala zaustaviti globalni proces terorističke obuke islamskih militanata. I nije uspjela. Ali, nakon pada Saigona 1975. i liječenja kolektivnoga vijetnamskog PTSP-a, SAD osamdesetih godina s mandatom Ronalda Reagana počinje drukčiji, mekši pristup prema komunističkom bloku i njegovu širenju. U njemu su umjesto snage oružja glavnu ulogu imali snaga (zapadne) ekonomije i Katoličke crkve (papa Ivan Pavao II.). I, za desetak godina gledali smo rušenje Berlinskog zida i urušavanje svih komunističkih poredaka u Europi.
Danas, na prvi pogled SAD i Europa u tom nadmetanju Zapada i Istoka nemaju jakih aduta: ni u ekonomiji, ni u politici, ni u religiji. No, za početak, važno je izvući pouke iz poraza i spriječiti sljedeći. Danas se u Afganistanu vidi kako funkcionira načelo nas dva brata skupa ratujemo – jedan taliban, drugi borac protiv talibana. Nakon što zapadni 'misionari' u dvadeset godina nisu uspjeli od Afganistana napraviti Europu, danas je važno redefinirati migrantske politike i spriječiti da istočni 'misionari' sutra od Europe naprave – Afganistan.