Korona i biznis
23. veljača 2020.

Višnja Starešina: Na Pantovčak nije došao novi Zoran Milanović, nego onaj kakvog poznajemo

Najavljenim angažmanom za neovisnost znanosti, pravosuđa i medija Milanović je pogodio srž hrvatske stagnacije, da ne kažem urušavanja. Ali vrlo je upitno koliko predsjednik, koji je i sâm klasični proizvod hrvatske dogovorne politike, može promijeniti ključne instrumente te politike

Zoran Milanović preuzeo je Ured predsjednika na Pantovčaku. Što očekivati u sljedećih pet godina s predsjednikom Milanovićem kojeg su nam sugestivno tijekom izborne kampanje portretirali kao – novog Zorana? Koji, kao, više nema veze s onim starim Zoranom koji je prije četiri godine napustio Banske dvore s reputacijom najlošijeg premijera – dotad.

I nakon inauguracije hrvatska se analitika bavi novim Zoranom koji je imao pomirljiv, dobro akcentiran govor. Kao da je netko očekivao da će izabrani predsjednik na vlastitoj inauguraciji isukati mač na izabranih četrdesetak uzvanika. Prema onome što sam dosad vidjela i čula od predsjednika Milanovića, ne vidim nekih velikih promjena i osobitih novosti u odnosu na nekadašnjeg premijera Milanovića kad je riječ o ključnim ovlastima koje ima predsjednik države.

Da, Zoran Milanović ​danas je četiri godine stariji, stekao je nova životna iskustva, među ostalim, i iskustvo izlaska iz velikoga državnog sustava, izlaska iz političkog 'ringišpila' na kojem letiš uvis po inerciji samo ako se dovoljno čvrsto vežeš. Doduše, ni nakon toga nije ostao nezbrinut. Ali imao je prilike vidjeti što znači imati vlast pa je nemati. I očito mu se više sviđa – imati je.

Kontinuitet ljevice

Zoran Milanović danas nije pod stresom pod kojim je bio kao predsjednik Vlade. A i mandat predsjednika države neusporedivo je uži od premijerskog mandata, pa će moći i zadržati takvo rasterećeno raspoloženje. No ne naziru se kod predsjednika Milanovića neke osobite promjene u pogledu na vanjsku politiku, sigurnosnu politiku, u odnosu prema ključnim procesima u državi i prema samoj državi. Prema dosad izgovorenom i naznačenom, Zoran Milanović ​značit će kontinuitet ljevice na Pantovčaku – nakon predsjednika Mesića i Josipovića.

Zoran Milanović​ bio je i ostao u sukobu sa simbolikom države i državnosti, što je također dio političkog profila ljevice, pa su se i prve vidljive promjene već dogodile na tom planu: inauguracija je premještena s Markova trga u Ured predsjednika, svečane odore počasne garde i predsjednička lenta ponovno su spremljene u skladište, hrvatska himna izvedena je kao da je riječ o nekom subverzivnom performansu, a na predsjedničkoj inauguraciji predsjednik izbjegava sintagmu hrvatska država, dajući prednost hrvatskoj republici… Može se očekivati nastavak takvih simboličnih gesti i poruka tijekom cijelog mandata jer one su dio Milanovićeva političkog habitusa.

Na vanjskopolitičkom planu predsjednik Milanović ​već je pokazao negativno stajalište prema strateškoj geopolitičkoj Inicijativi triju mora čija je temeljna nakana infrastrukturno i energetski čvršće povezati države srednje Europe (nekadašnje austrougarsko kraljevstvo) pod američkim pokroviteljstvom. I to nije neka promjena u odnosu na vanjskopolitičko pozicioniranje Hrvatske u vrijeme premijera Milanovića i predsjednika Josipovića, koji su davali prednost postjugoslavenskome zapadnobalkankom povezivanju.

Suglasje s Plenkovićem o Tri mora

No u takvoj će orijentaciji Milanović biti u potpunom suglasju s premijerom Plenkovićem koji je s mnogo moćnije pozicije šefa izvršne vlasti cijelo vrijeme opstruirao Inicijativu triju mora i za Hrvatsku (nekad) najvažniji projekt u njezinu sklopu – LNG na Krku. Da ga nije napustila osebujnost u političkoj komunikaciji, predsjednik Milanović​ pokazao je komentirajući najavu američkog državnog tajnika Pompea kako će SAD dati milijardu dolara za projekte Inicijative – da to nije ni za kavu.

Kao novost se predstavlja najavljeni predsjednikov angažman za neovisnost znanosti, pravosuđa i medija. I tu je uistinu Milanović pogodio srž hrvatske stagnacije, da ne kažem urušavanja. Ali vrlo je ​upitno koliko predsjednik, koji je i sâm klasični proizvod hrvatske dogovorne politike, čak i kad bi to uistinu želio, može promijeniti ključne instrumente te dogovorne politike, a to su ovisno pravosuđe, ovisni mediji i ovisna znanost. Nema ovlasti za takve promjene, ali, u bitnome, predsjednik Milanović i ne može izići iz gabarita dogovorne politike spravljene u kuhinjama duboke države koja ga je i dovela na Pantovčak, a koja je i Hrvatsku dovela u stanje urušavanja i propadanja.

Sa Zoranom Milanovićem i njegovim temperamentom na Pantovčaku to urušavanje dobit će drukčiji politički celofan nego za mandata Grabar-Kitarović. On sigurno neće plesati na kiši s Emmanuelom Macronom. Ali zato bi ga mogao 'boksnuti'.