25. rujan 2020.

Višnja Starešina: Petero kandidata za čelnika SDP-a otvara vrata novoj ljevici

Ovakvim izborom kandidata SDP kao da se sâm povlači s mjesta druge političke stranke u Hrvatskoj. U njegov je prostor već na prošlim parlamentarnim izborima ušla nova zeleno-globalistička ljevica ujedinjena u Možemo!, a sastavljena zapravo od osoba iz dosadašnje SDP-ove NGO-potpore

Danas sam odlučila pisati o nečem što nikoga ne zanima. A to su stranački izbori u SDP-u. SDP sljedećeg vikenda bira svoje partijsko vodstvo, a to nikoga ne zanima?! Znate li tko su kandidati? Ne znate. Nema veze. I ja sam ih izguglala, da nekoga ne izostavim.

Abecednim redom to su: Mirela Ahmetović, načelnica općine Omišalj na Krku, koja debitira kao saborska zastupnica u ovome mandatu, a možda ste je zamijetili i kao gorljivu protivnicu LNG terminala na Krku; Peđa Grbin, saborski zastupnik, SDP-ov stručnjak za ustavnopravna pitanja, najviši i retorički najjači od poznatih SDP-ovaca; Željko Kolar, krapinsko-zagorski župan, kojeg bivši predsjednik Ivo Josipović iz razloga koje je teško dokučiti vidi kao favorita; Ranko Ostojić, bivši ministar unutarnjih poslova, čiji je najveći izborni hendikep to što je poznat; i Marino Percan, član pulskog SDP-a, koji će iz svoje političke anonimnosti pokušati napraviti prednost ili barem pokušati postati poznat.

Izbori koji ne zanimaju nikoga

I nadalje, uza sve poznate kandidate, uza sve njihove izborne inovacije i dobru volju da održavaju javna sučeljavanja, da dragovoljno postanu 'viralni', nikoga ozbiljno ne zanima kako će završiti subotnji izbori u SDP-u. To je zapravo glavna zanimljivost ovih unutarstranačkih izbora. Naime, u dubljim sferama domaćega političkog inženjeringa računalo se da nakon Davora Bernardića, koji će svojim skromnim liderskim kapacitetima omogućiti dva ležerna vladajuća mandata HDZ-u i Andreju Plenkoviću, dolazi novi lider SDP-a, koji će održati taj dogovorni model dvostranačja: dvaput HDZ pa jednom SDP (ako već ne može dvaput). I tako se naizmjence održava forma višestranačja i demokracije.

Sukladno tom modelu, SDP je na ovim partijskim izborima trebao izabrati predsjednika koji će biti uvjerljiv premijerski kandidat na sljedećim parlamentarnim izborima, koji će biti spreman preuzeti vlast. Nema mnogo takvih kandidata u bilo kojem pa tako ni u SDP-ovom kadrovskom rezervatu. Zapravo SDP-ova se knjiga za održavanje dosadašnjeg modela hrvatskog dvostranačja svodila na jedno ime iz pozadine: na Zvonimira Mršića. On je u svome političkom i profesionalnom životopisu skupio sva potrebna iskustva za pobjedničkoga kandidata: kao zastupnik u Saboru, višekratni gradonačelnik Koprivnice, menadžer i predsjednik Uprave u Podravci, zatim savjetnik u Agrokoru...

Među kadrovskim inženjerima hrvatske politike već se računalo kao izvjesno da s dolaskom Zvonimira Mršića na čelo SDP-a počinje povratak SDP-a na vlast. Prije nekoliko mjeseci učinilo se da se te projekcije počinju i ostvarivati: Mršić je krenuo prema vrhu SDP-ove nacionalne politike. A onda se ponovno povukao u drugi plan. Među kandidatima za čelništvo SDP-a ostali su ljudi koje ni najvjerniji simpatizeri stranke ne mogu zamisliti kao sljedeću vladu.

I to je ono što je zanimljivo u ovim stranačkim izborima: ovakvim izborom kandidata SDP kao da se sâm povlači s mjesta druge političke stranke u Hrvatskoj. U njegov je prostor već na prošlim parlamentarnim izborima ušla nova zeleno-globalistička ljevica ujedinjena u Možemo!, a sastavljena zapravo od osoba iz dosadašnje SDP-ove NGO-potpore. Prostor koji ta nova ljevica dobiva u mainstream medijima na račun starog SDP-a dodatno jača uvjerenje da je ona ozbiljna karta za sljedeće izbore: već lokalne, a onda i parlamentarne.

Ljevica pred presvlačenjem

Znači li to da SDP ide svome kraju? Da će se nakon trideset godina višestranačja dogoditi programirano prvo veliko presvlačenje na hrvatskoj političkoj sceni? Vjerojatno da. I europska socijaldemokracija se idejno iscrpila i kontinuirano slabi ustupajući mjesto novim, svježijim i revolucionarnijim zeleno-globalističkim strankama. Hrvatska slijedi trend nove zelene ljevice, koji je i financijski poduprt izvana (primjerice njemačka fondacija 'Heinrich Boll' jedan je od njihovih glavnih financijera). Uz taj europski trend, SDP još ima povijest i teret sljednice komunističke partije, a ideološki se toliko ispraznio da ne može nositi te atribute već mu je istinski najljepše u dogovornom političkom i klijentelističkom zagrljaju s HDZ-om.

Nova ljevica nema tu neugodnu institucionalnu sponu s bivšim režimom, a brani ga s više žara. Ona je formalno ponikla na platformi ljudskih prava. Za razliku od SDP-a, ima ideološki naboj i energiju, koji su nužni za političke pobjede. Politička budućnost je očito namijenjena njoj. Petero kandidata za čelnika SDP-a kao da je tu tek da joj širom otvore vrata.