22. rujan 2019.

Višnja Starešina: Šegrti postaju vladari e-procesa u kojem je boja na ploči važnija od statike

Nakon desetljeća divlje gradnje, danas je situacija obrnuto ekstremna. Najvažniji je korak – imati valjanu ploču na gradilištu, s istaknutom građevinskom dozvolom. Ako se pak projekt sufinancira novcem iz fondova Europske unije, najvažnije je na toj ploči imati onu točnu plavu – EU boju

 

Ispričao mi je ovih dana jedan prijatelj arhitekt nekoliko njihovih zgoda iz života i rada u naprednom e-sustavu, sukladno pravilima EU regulative, a u hrvatskoj izvedbi. Nije me samo nasmijao, već je izazvao i niz asocijacija na neke prošle modele gradnje i pitanja kamo to mi u konačnici e-idemo. Što dobivamo, a što gubimo? I koliko je jučer e-gradnja, danas e-pravosuđe, sutra sve-e, zapravo samo preslika političkog upravljanja u kojem je jasno vodstvo zamijenila e-birokracija, koja zna sve o svakom kamenčiću na putu. Samo ne zna kamo idemo. A ne zna ni skrenuti ako joj ususret naiđe kamion. Jer toga nema u e-procedurama.

Kako poslati projekt u e-rupu

No krenimo redom. Proljetos je stupio na snagu zakon koji cijelo građevinarstvo uvodi u e-sferu, u transparentnost bez papira. No sukladno hrvatskim običajima, nisu razrađene i prethodno uvježbane izvedbene procedure, niti se vodilo računa o nekim specifičnim datostima. Recimo o tome da su posljednje sređene hrvatske zemljišne knjige one iz razdoblja Austro-Ugarske, koja ne postoji već 100 godina. Ili da možda procedura ne bi trebala biti ista za kućicu šest puta šest u planini i za poslovni centar u Zagrebu.

No e-proces je tu, obvezan. Arhitektonski ured samo pošalje projekt u zadanoj formi u neku e-rupu u tijelo državne uprave, nakon čega ga apsolutno gube iz vida i projekt putuje kroz tijelo državne uprave dok se ne ishode potrebne dozvole. No za početak nije bilo jasno tko je ovlašten poslati taj projekt u odgovarajuću e-rupu i kako to učiniti. Arhitekti i građevinari srednje i starije generacije koji jako dobro znaju kako napraviti zgradu, bili su bespomoćni pred novom zadaćom. Uzalud im sve staro znanje, kad ne znaju poslati projekt u e-rupu. To bi teorijski trebali znati njihovi informatički napredniji šegrti, ali ni oni nisu znali. Jer nije precizirano tko će primiti taj projekt s druge strane e-rupe i kako će dalje s njime postupati. No u perspektivi, šegrti su ti koji postaju vladari procesa. Na njima je završni udarac – poslati projekt u e-rupu.

Osim toga, pokazalo se da samo jedan telekomunikacijski operater podržava slanje projekata u e-rupu. Nije još razjašnjeno kako će nakon dovršetka procedure izdavanja potrebnih dozvola šef gradilišta ili zidar prionuti realizaciji projekta koji će im pod šifrom stići na zaslon mobitela. Osim onako kao i dosad – da im sve donesu na papiru. Ili im se pošalje projekt na e-mail pa si isprintaju i podijele.

Nakon desetljeća potpuno divlje i nezakonite gradnje, danas je situacija obrnuto ekstremna. Najvažniji je korak u postupku – imati valjanu ploču na gradilištu, s prilijepljenom građevinskom dozvolom. Ako se pak projekt sufinancira novcem fondova EU, najvažnije je na toj ploči imati onu posve definiranu plavu – boju EU. Pritisnuti rokovima, u uredu toga mog prijatelja našli su majstora koji je preko vikenda napravio ploču s propisnim EU oznakama sufinanciranja. Ali tad dolazi uspaničena gospođa za nadzor uporabe fondova EU: boja nije prava EU plava. To je njoj najvažnije. Štima li statika i curi li krov, u tome sofisticiranom e-sustavu više nije ničija briga.

Taj novi sofisticirani sustav e-gradnje posjetio me je na starog cara Franju Josipa i gradnju pruge Bosanski Brod – ​Sarajevo u onim vremenima primitivne tehnologije i apsolutističkog odlučivanja, naoko bez procedura. Na Berlinskom kongresu 1878. Bosna i Hercegovina predana je pod austrougarsku vojnu upravu, ostavši samo formalno dijelom propadajućeg Osmanskog Carstva. Franjo Josip je znao da mu je za održavanje vojnog nadzora nad novim teritorijem nužna žurna željeznička prometna povezanost pa je odmah počeo graditi prugu Bosanski Brod – ​Sarajevo. Godinu dana poslije otvorena je dionica željezničke pruge Bosanski Brod – ​Zenica, a tri godine poslije dovršena je dionica do Sarajeva.

Prometne petlje s ulazom, a bez izlaza

Ni na jednoj dionici nije bilo ni manjka ni viška materijala, sve iskopano bilo je ujedno i ugrađeno u prugu. Bez dronova. Bez javne nabave. Bez e-procedure. A sljedećih 130 godina lokalni mudraci raspravljaju zašto je prugu napravio uskotračnom? Zato jer mu je to bilo optimalno rješenje u tom trenutku. Ili zato da bi oni imali stotinu godina o čemu misliti.

Nije mi dakako namjera prizivati povratak vremenu Franje Josipa. Već samo ukazati kamo vode tehnološke inovacije zbog inovacija i multipliciranje procedura bez vodstva i bez cilja. U društvo u kojem tehničke vještine potiskuju pamet i smisao. U kojem se prema proceduri grade prometne petlje kojima se godinama ne vozi – s ulazom, a bez izlaza.