29. studeni 2020.

Višnja Starešina: ‘Status quo‘ bio je glavni cilj lažnog rata između Milanovića i Plenkovića

Trebalo je postići dogovornu kontrolu istraga državnog klijentelizma. Trampističko raspirivanje sukoba pomoglo je da svoju buduću suradnju mogu prikazati kao zajedničku bitku za opće dobro i da stvore dojam kako se sve politički bitno u Hrvatskoj svodi na njihov međusobni odnos

Možda se još sjećate medijske pripreme susreta američkog predsjednika Donalda Trumpa i sjevernokorejskog vođe Kim Jong-una ni na čijoj zemlji između dviju Koreja. Kako su ono nazivali jedan drugoga nekoliko mjeseci prije susreta? Šmrkavac i plameni jazavac? Ah ne, to su bili neki drugi.

Prije zajedničke srdačne šetnje, koja je na trenutak prekinula višedesetljetnu blokadu američko-sjevernokorejskih odnosa, Trump je Kim Jong-una nazivao 'čovjek raketa', a ovaj njega 'dementni američki starac'. Retoričko zaoštravanje i međusobno vrijeđanje u tom se kontekstu može promatrati i kao taktički potez, a ne samo kao puki odraz njihovih karaktera. I ako ga tako promatramo, obostrano zaoštravanje retorike ispunilo je svrhu. Tim jednim susretom Sjeverna Koreja nije prestala biti izolirana odmetnička država i mali crveni brat na daljinskom upravljaču velike Kine, ali probijena je izolacijska blokada, odškrinuta su vrata razvoju političkih odnosa koja Joe Biden sigurno neće ponovno zatvoriti. Dakle, bilo je grubo, ali u skladu s američkim, a i sjevernokrejskim nacionalnim interesom.

Dovođenje za zajednički stol

Dobro pamtim formulu 'dovođenja za zajednički stol' iz razdoblja Domovinskog rata i pokušaja rješavanja srpske okupacije mirnim putom, uz pomoć međunarodnih posrednika. No sastajanje i izbor mjesta, svako sjedenje ili odbijanje sjedenja za zajedničkim stolom imalo je svoj politički motiv i cilj. Milan Martić je nastojao promicati državnost 'Republike Srpske Krajine', Franjo Tuđman je poručivao da to ne dolazi u obzir, a međunarodni posrednici prenosili su poruke za dvadesetak tisuća dolara na mjesec. Ali da se u Hrvatskoj 2020. tjednima ozbiljno razgovara o mogućnosti dovođenja za zajednički stol predsjednika države i predsjednika Vlade, to već zvuči kao ozbiljna sprdnja s državom. No sigurno nije bez motiva.

Koliko mi je poznato, prema Ustavu, Zoran Milanović ne bi trebao biti Andreju Plenkoviću ono što je Donald Trump Kim Jong-unu. Niti bi odnos između Pantovčaka i Banskih dvora trebao biti preslika nekadašnjih odnosa između Zagreba i odmetnutoga Knina. Ni Zoran niti Andrej još se nisu odcijepili. A ipak, sastanak predsjednika države i predsjednika Vlade u formatu sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost imao je takvu političko-medijsku predigru kao da se zbilja sastaju Donald Trump i Kim Jong-un, kao da im za pomirbu trebaju međunarodni posrednici. No nakon što su se našli i sjeli i razgovarali, pravo je pitanje: koji su motiv i cilj cijele predstave?

Svoditi ovu višetjednu grotesku samo na sukob ega nije uvjerljivo objašnjenje. Predugo su obojica u spirali vlasti da ne bi umjeli kontrolirati ego. Jesu li razlog političko-svjetonazorske razlike, toliko velike da ih ometaju u obnašanju najviših dužnosti u državi u interesu države? Nipošto. Obojica su tehnokrati vlasti, obojica mogu biti sve što treba. Pa zašto je onda dvojici tehnokrata vlasti, obojici s čvrstim osloncem na staru duboku državu, trebao takav sukob, garniran grubim međusobnim uvredama?

Ostvarenje ravnoteže straha

Nekoliko je mogućih razloga. Prvi je ostvarenje ravnoteže straha od istraga državnog klijentelizma: slučaj Janaf, slučaj vjetroelektrane… Drugi je razlog dogovorna kontrola tih procesa. A za to je potrebna potpuna kontrola nad sustavom kaznenog progona, kao i ostvarenje nadzora nad cijelim političkim spektrom. Andrej ima moć kontrole sustava, Zoran ima moć govora s Pantovčaka. Trampističko raspirivanje sukoba pomoglo je da svoju buduću suradnju mogu prikazati kao zajedničku bitku za opće dobro i da stvore dojam kako se sve politički bitno u Hrvatskoj svodi na njihov međusobni odnos. A izgledno je da je dogovor o toj novoj suradnji postignut i prije nego što su pristali zajedno sjesti. Naime, nakon slučaja vjetroelektrane i slučaj Janaf ​zaustavljen je na putu prema višim političkim adresama. Nakon što je već bio politički otpisan, korupcijskim aferama opterećeni Milan Bandić ponovno kreće u izbore za zagrebačkoga gradonačelnika. Uz pomoć Andrejeva HDZ-a, dakako. Vjerojatno će i već otvoreni kazneni postupci za političku korupciju biti svedeni na banalnost. Ali će zato Andrej i Zoran održati oštru Zoom-besjedu protiv korupciije i klijentelizma.

Čini se da je 'status quo' bio glavni motiv i cilj ovoga lažnog rata. I sad ulazimo u fazu nove, uzorne suradnje. Savršena bi bila da svi plješćemo što su sjeli za isti stol, što Zoran već pomaže Andreju u bitci protiv korone. Pa će se i prvi cijepiti. Ako ga Andrej ne preduhitri. Što bismo mi bez njih?!