07. studeni 2021.

Višnja Starešina: Zorane, Mario, Andreju, savjetnici i duboki izvori: malo mirujte, u nacionalnom interesu!

meditacija, mirnoća

   

Od političara takvih kakvi su danas očekujem samo jedno: da od Hrvatske ne prave umjetno državu-problem i da od vojske ne prave svoju igračku. I uopće ne želim znati kako je Zoran gledao Marija prije nego što mu je rekao da je opušak

Prisjećam se ovih dana Johanna Georga Reißmüllera, velikog novinara i suizdavača FAZ-a (Frankfurter Allgemeine Zeitung), čovjeka koji je uz Hans-Dietricha Genschera (njemačkoga ministra vanjskih poslova) i Helmuta Kohla (njemačkoga kancelara) bio dio velike trojke ljudi najzaslužnijih za međunarodno (europsko) priznanje Hrvatske.

Michael Martens, aktualni dopisnik FAZ-a iz jugoistočne Europe, izbrojio je da je Reißmüller od 1990. do 1991. napisao gotovo 130 različitih novinskih formi u FAZ-u, od uvodnika nadalje, o raspadu bivše Jugoslavije. Prema Martensovim izvorima, Reißmüllerovi su uvodnici u FAZ-u ujesen 1991. ‘dovodili Kohla do ludila‘ pa je u jednom trenutku rekao: ‘Priznat ću ih. Dosta mi je više toga.‘

Hrvatska se treba pritajiti

No ne prisjećam se Reißmüllera ovih dana zbog njegova djelovanja 1991., već zbog njegove poruke što je činiti Hrvatskoj u sljedećem razdoblju. A ona, prepričano, glasi: ‘Ništa. Nakon što je postala dio zapadnih integracija, Hrvatska se u sljedećih nekoliko desetljeća treba pritajiti, ne predvoditi nikakve političke inicijative, ne isticati se, ne praviti probleme, biti politički nevidljiva. I nakon nekoliko desetljeća postat ćete (geo)politička činjenica. Kao Luksemburg.‘

Bila je to Reißmüllerova poruka mnogo godina nakon što se umirovio i povukao iz javnosti, izgovorena u krugu njegovih bliskih suradnika u procesu hrvatskoga međunarodnog priznanja i doživotnih prijatelja Amalije i Stanislava Janovića. Oni su me i podsjetili na tu njegovu (pre)poruku ovih dana, dok smo razgovarali presudnoj ulozi ‘tajminga‘ u politici. Za razumijevanje Reißmüllerove preporuke o političkom mirovanju treba znati koliko je mirovanje njemu samome bilo strano. Već sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao dopisnik FAZ-a iz Beograda pisao je o hrvatskim problemima u Jugoslaviji, ujesen 1991. svaki je tjedan brifirao kancelara Kohla tražeći da prizna Hrvatsku, tada već kao suizdavač FAZ-a obilazio je sva hrvatska ratišta, u ljeto 1995. bio je kao dopisnik pred mirovinom u Kninu čim je hrvatski barjak postavljen na Tvrđavu.

Za razliku od današnjih hrvatskih političkih vođa koji su upoznali Knin tek kao protokolarnu obvezu najviših državnih dužnosnika. I nakon odlaska u mirovinu (1999.) pozorno je pratio hrvatsku politiku, uključujući i hrvatske nevolje s haškim sudom. Imala sam prigodu i čast upoznati ga u tom razdoblju. Za razliku od većine vrsnih novinara Reißmüller nije imao samo dar za preciznu političku dijagnozu trenutka, on je odmah znao i što činiti da se problem riješi. I onda taj Reißmüller, koji je bio stalno u akciji i svojim člancima prkosio cijelom europskom političkom establišmentu, na kraju životnog puta poruči: ‘A sad nekoliko desetljeća mirujte, budite pritajeni i nevidljivi!‘ Preporuka se, dakako, odnosila samo na hrvatsko mirovanje na međunarodnoj pozornici.

Uloga pozitivne prisutnosti

Biti pritajen i nevidljiv u politici uopće nije lako. Ni onima koji je vode ni nama koji ih promatramo i komentiramo. Oni tako gube birače, mi gubimo čitatelje. Ali za državu to je ugodna pozicija. Prvi put u svojoj tridesetogodišnjoj državnoj povijesti Hrvatska je u poziciji da ne mora ništa posebno dokazivati ni prkositi međunarodnoj zajednici, da svoje interese može ostvariti mirovanjem i dobrim odnosima sa svima. Države Višegradske skupine odrađuju tematiku državne suverenosti u budućoj Europskoj uniji. I s njima valja biti dobar. Zapadnoj Europi u interesu je sačuvati Hrvatsku kao uspješnu priču te stabilnost i sigurnost granica. SAD-u je u interesu ne izgubiti BiH i, koliko se može doznati, njegovi planovi promjena izbornog zakonodavstva prilično se oslanjaju na hrvatske prijedloge. Uza sve prigovore i nezadovoljstva zbog vođenja države iznutra premijer Andrej Plenković prema van odlično funkcionira u toj ulozi pozitivne prisutnosti.

Promjena modela upravljanja i ukidanje monopola vlasti starih elita očito još nisu na povijesnom rasporedu. Iz respekta prema državi oslovljavamo s ‘predsjedniče države‘ ili ‘predsjedniče vlade‘, ‘ministre‘, ‘načelniče‘ i slično ljude koje na zaista slobodnim izborima ne bismo izabrali ni za šefove mjesne zajednice. A od njih takvih kakvi su danas očekujem samo jedno: da od Hrvatske ne prave umjetno državu-problem i da od vojske ne prave svoju igračku. I uopće ne želim znati kako je Zoran gledao Marija prije nego što mu je rekao da je opušak. Zorane, Mario, Andreju, savjetnici, duboki izvori... nadam se da to nije previše za sve ono što ste dobili na pladnju?! Malo mirujte, u nacionalnom interesu.