20. listopad 2019.

Višnja Sterešina: Američka zamka u Siriji za zaokret Turske od islamizma prema Zapadu

Europska suspenzija isporuke oružja Turskoj samo je prazna puška, baš kao i europske osude ofenzive u Siriji. Ali snažne sankcije koje je najavio Trump mogle bi biti uvod u politički pad već oslabljenog Erdoğana i vraćanje Turske iz islamističkog prema Atatürkovu prozapadnom kursu

Mnogi su zabrinuti za europsku sigurnost nastavi li turski predsjednik R. T. Erdoğan ofenzivu protiv Kurda u sjevernim dijelovima Sirije. Hoće li, kao što je priprijetio, poslati novi val od nekoliko milijuna izbjeglica u Europu pokušaju li ga zaustaviti? Je li uistinu svojom odlukom o povlačenju američkih trupa iz Sirije američki predsjednik D. Trump izdao Kurde, dao Erdoğanu zeleno svjetlo za ratne operacije i posljedično ugrozio europsku sigurnost? Gledajući prve reakcije na Erdoğanovu ofenzivu, uistinu su u pitanju veliki ulozi i nemali strah od posljedica. Najprije je Trump priprijetio svomu još formalnom savezniku NATO-a Erdoğanu da će uništiti Tursku ekonomskim sankcijama nastavi li ofenzivu protiv Kurda. Osudi se odmah oštro pridružila njemačka kancelarka A. Merkel najavivši zaustavljanje svih isporuka oružja Turskoj. U osudama su je slijedili i drugi europski lideri: E. Macron, B. Johnson... Zabrinutost je izrazilo čelništvo EU na odlasku, predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker i visoka predstavnica za vanjsku i sigurnosnu politiku F. Mogherini.

Igrice s izbjegličkim valom

Iz suglasja je iskočila jedino Orbánova Mađarska koja se distancirala od rezolucije o osudi ofenzive, a ministar vanjskih poslova P. Szijjártó ovih je dana izrazio čak razumijevanje za Erdoğanovu ofenzivu ako to znači manje izbjeglica u Europi. I dakako da je Erdoğanov 'mali od Bosne' B. Izetbegović podupro ofenzivu. A bosanskohercegovačka policija u Bihaću odmah je skupila između petsto i tisuću migranata (podaci variraju ovisno o izvorima) kao da su već stigli iz Sirije i dopratila ih u improvizirani logor na Vučjaku, uza samu hrvatsku granicu, da im olakša ilegalni ulazak na teritorij EU.

No što od te svekolike bure reakcija na Erdoğanovu ofenzivu ima stvarnu težinu i moguće veće posljedice? Sve europske prijetnje i suspenzije isporuke oružja samo su puka politička retorika. Naime, i Europljani i Erdoğan znaju da Kurdi neće tražiti spas u Europi, u koju bi morali doći preko turskog teritorija, već će u slučaju povlačenja ići prema jugu, u dubinu sirijskog teritorija. Dakle, bilo kakav novi izbjeglički val koji bi Erdoğan poslao u Europu ima toliko veze s njegovim ratom protiv sirijskih Kurda koliko i nova migrantska kolona koju je bihaćka policija brže-bolje dopratila u Vučjak. Odnosno nema nikakve veze. Jednako tako i Europljani i Erdoğan znaju da je europska suspenzija isporuke oružja samo prazna puška jer je turska vojska jako dobro naoružana i vojno nadmoćna Kurdima. A europske osude zaustavljaju Erdoğana jednako onoliko koliko ga potiče Orbánovo razumijevanje za ofenzivu. Dakle, učinak je – nula. Jedino je Orbán malo pretjerao s ulagivanjem, pokazavši da u političkim savezništvima uime mađarskoga nacionalnog interesa zaista nema mjere, a u Erdoğanovoj ofenzivi na Kurde nema čak ni nacionalnog interesa. Jedina mjera koja na dulji rok može djelovati jesu Trumpove ekonomske sankcije Turskoj uz prijetnju da će ga sankcijama ekonomski slomiti nastavi li ofenzivu. A najavi ekonomskih sankcija pridružila se i Europska unija.

A što će biti s Kurdima?

Je li to sve cinično prema Kurdima, je li ih izdao Zapad nakon što su slavljeni kao najbolji borci protiv IS-a? Cinično svakako jest i izdani na neki način jesu, ali još prije stotinu godina, nakon Prvoga svjetskog rata, kad su u sklopu tada novoga svjetskog poretka i crtanja državnih granica na Bliskom istoku ostali bez države, razdijeljeni kao manjine u četiri države: Tursku, Irak, Siriju i Iran. Otada trpe represiju većinskih režima i bore se za vlastitu državu, tražeći savezništva gdjegod. I ratujući protiv IS-a Kurdi su ratovali za vlastitu državu, a ne za zapadne interese. A i nije to baš izgledalo kao rat kurdskih manekenki, kao što je pokazivala medijska promidžba. Sad im je logični saveznik proruski sirijski predsjednik B. Asad, čime će dodatno ojačati dominantni ruski utjecaj u Siriji. Ali ni to nije neka osobita promjena. Niti donosi neke drastične posljedice za EU i zapadne interese na Bliskom istoku.

No ova bi ofenziva mogla imati posljedice za Erdoğana. Snažne sankcije protiv Turske mogle bi biti uvod u politički pad već oslabljenoga novog sultana s Bospora i vraćanje Turske iz islamističkog prema Atatürkovu prozapadnom kursu. Odluka o povlačenju simbolično prisutnih američkih trupa iz Sirije, koju je vidio kao zeleno svjetlo za ofenzivu protiv Kurda, mogla bi se pokazati kao zamka. U koju je sultan radosno i predvidivo uskočio.