Tek nešto više od godinu dana do predsjedničkih izbora u SAD-u potpuno je neizvjesno tko bi uopće mogli biti kandidati u utrci za sljedećeg američkog predsjednika, u vrijeme kada je to vrlo važno, jer se pred našim očima mijenja globalni poredak. Prilično je izvjesno tek da dvojica kandidata koji danas slove kao kandidati broj jedan svojih stranaka uopće neće sudjelovati u izbornoj utrci.
Bivši predsjednik Donald Trump, koji prema istraživanjima javnog mnijenja uvjerljivo vodi kao kandidat na predizborima Republikanske stranke (više od 50 posto), sa svoje dosad četiri optužnice ne smije postati njezin službeni kandidat ako stranka ne želi uništiti sebe. Aktualni predsjednik Joe Biden, koji je s predsjedničke pozicije najavio utrku i za sljedeći predsjednički mandat, a kao teret ima i vidno oslabljene mentalne kapacitete i rastuću korupcijsku aferu sina Huntera, također ne smije postati kandidat Demokratske stranke za još jedan mandat ako stranka ne želi uništiti sebe.
Radikaliziranje Trumpove sljedbe
Zanimljivije je trenutačno u taboru republikanaca, koji su u kampanji za izbor svojeg predsjedničkoga kandidata. Prema nekoj racionalnoj analizi, temeljenoj na dosadašnjim iskustvima, republikanci bi, nakon neuvjerljivog mandata Joea Bidena i predvidive ekonomske krize u izbornoj godini, logično trebali biti favoriti sljedećih izbora, pod uvjetom da ponude uvjerljivoga kandidata koji bi mogao voditi državu u sljedeća dva mandata. Tako bi to bilo u nekim starim vremenima.
Međutim, njihov vodeći kandidat bivši je predsjednik Trump, jedini koji zbog izrazito podijeljenog društva ne bi mogao pobijediti – čak ni Joea Bidena. Ali, odlučan je ići dalje i nakon četvrte optužnice (za pokušaj izigravanja izbornih rezultata), upravo pokazujući najdestruktivniju stranu svoje osobnosti. Spreman je odvesti stranku u poraz ili je čak urušiti, produbiti kaos u državi, radije nego se odreći sudjelovanja u izbornoj utrci.
Činjenica je da su se tajmingom optužnica (ne ulazim u njihov meritum) i tajmingom vođenja postupaka pravosudna tijela otvoreno postavila kao produžena ruka Bidenove administracije, odnosno Demokratske stranke. (Kao da su oni bili učenici Mladena Bajića, a ne njegovi učitelji.) No te optužnice samo dodatno radikaliziraju Trumpovu političku sljedbu.
Inzistiranjem na kandidaturi Trump pak trenutačno igra za demokrate. Guverner Floride Ron DeSantis, koji je prije samo nekoliko mjeseci slovio kao najizgledniji republikanski kandidat, a koji može pobijediti Bidena i biti predsjednik za dva mandata, u velikom je zaostatku za Trumpom (gotovo 40 posto). Možda dijelom zato što je postao glavna meta napada i Trumpa i mainstream medija, ali i ostalih predsjedničkih kandidata.
Ali, istini za volju, nije se najbolje snašao u komunikaciji i kampanji, pokazujući da nije isto nastupati u regionalnoj i u nacionalnoj ligi. Vjerojatno će na kraju ispasti ‘zec‘ koji je povukao utrku i izgubio snagu već na prvoj dionici. Zanimljiv fenomen trenutačno je republikanski kandidat Vivek Ramaswamy (38), poduzetnik u biotehnološkoj industriji, sin indijskih imigranata, koji kao svoj program tečno ponavlja deset općih političkih mjesta – sa širokim osmijehom.
Kao kada se kandidatkinja za miss bori protiv gladi i za mir u svijetu. Pojavio se niotkud, a nekim čudom posljednjih mu je tjedana porastao rejting do razine da puše za vratom de Santisu uoči prvog TV sučeljavanja republikanskih kandidata (koje Trump ignorira). Ostavlja dojam kao da ga je stvorila i da ga vodi umjetna inteligencija. U svakom slučaju, republikanci nemaju uvjerljivoga kandidata na vidiku. A slovili su kao favoriti.
Skrivena kandidatkinja demokrata?
Na drugoj strani sve se otvorenije nagađa da demokrati imaju skrivenu kandidatkinju – bivšu prvu damu Michelle Obama. A da je Bidenova najava nove kandidature samo paravan, koji treba obeshrabriti druge potencijalne kandidate, uključujući i nevidljivu potpredsjednicu i kraljicu gafova Kamalu Harris. Da joj Biden čuva mjesto, a državno odvjetništvo – krči put.
Za izborne procese u postsovjetskim državama ili općenito postkomunističkim državama u kojima izbore i dalje režiraju strukture bivše duboke države često se upotrebljava sintagma – upravljana demokracija. Ista bi se mogla upotrijebiti i za ono što se sad događa u SAD-u, državi koja je donedavno bila uzor zapadnih demokracija. Neke razlike ipak postoje. Primjerice, politički otpisani u SAD-u još uvijek ne skaču kroz prozore. A i ograde na stubištima su im znatno čvršće nego kod istočnih uzora.