11. studeni 2019.

Edis Felić: Zakupci poljoprivrednog zemljišta mogli bi ostati bez EU novca

Zbog Zakona o poljoprivrednom zemljištu tvrtke koje su zakupile državnu zemlju mogle bi je izgubiti. Ugrožene su dosadašnje višemilijunske investicije, novih je od donošenja Zakona manje, a neka već odobrena sredstva iz EU mogla bi biti vraćena

Prošli je tjedan u zgradi HND-a održan skup pod nazivom 'Učinci i posljedice Zakona o poljoprivrednom zemljištu', koji je organiziralo Društvo agrarnih novinara Hrvatske (DANH). Kako se može čuti od nekih sudionika, čini se da se stajališta poduzetnika i Ministarstva poljoprivrede ni za jotu nisu promijenila – što bi rekli ljudi – ista meta, isto odstojanje.

Podsjećanja radi, prema Zakonu o poljoprivrednom zemljištu donesenom lani u travnju prednost u zakupu državne zemlje imat će OPG-ovi, pogotovo stočari u odnosu na velike kompanije. Zbog toga bi velike kompanije mogle izgubiti veće količine državne zemlje, čime nije dovedeno u pitanje samo njihovo dosadašnje ulaganje, nego, što je još veći problem – i buduća ulaganja. Kada sam prije mjesec-dva razgovarao s jednim poljoprivrednim poduzetnikom, rekao mi je da je već sad primjetno da poljoprivredne tvrtke koje imaju u zakupu državno zemljište povlače ručnu vezano uz ulaganja jer ne znaju što će biti s njihovom zemljom.

Sreća ili nesreća?

Osim toga, problem je i u tome što je JLS-ima dano pravo da odlučuju koliko će maksimalno neki poljoprivredni subjekt moći dobiti državne poljoprivredne zemlje u općinama. Pa tako, kako je istaknuto na spomenutom skupu agrarnih novinara, 'u Koprivničko-križevačkoj županiji je Općina Kapela 'srezala' državno poljoprivredno zemljište na natječaju na najviše deset hektara, a proizvođač mlijeka Damir Markešić ima 80 krava i 45 hektara zemlje, što znači da neće moći vraćati kredit'.

Na takve probleme nije reagirao bivši ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić, a kako stvari stoje, ni aktualna ministrica zasad nema namjeru mijenjati kriterije dodjele državne poljoprivredne zemlje. Sreća je za sadašnje posjednike te zemlje ta da je aktualnim zakonom odluka o dodjeli prebačena na jedinice lokalne samouprave, koje pak nemaju kadrovskoga kapaciteta provesti ih, tj. pripremiti natječaje, pa zasad i dalje mogu obrađivati zemlju oni kojima je istekao ugovor.

S druge strane, nije to baš ni neka sreća, jer bi tvrtkama vjerojatno bilo ipak bolje da se raspišu natječaji što prije pa da znaju na čemu su, pa makar i izgubili tu zemlju kojom se sada koriste. No prema informacijama, istek većeg broja ugovora slijedi tek za nekoliko godina, što znači da će na tim zemljištima gotovo sigurno biti zaustavljene investicijske aktivnosti, a to znači da bi naše poljoprivredne tvrtke mogle odustati i od apliciranja za novac iz Fonda za ruralni razvoj.

I tu sad dolazimo do onoga na što želim posebno upozoriti. U nekom nevezanom razgovoru s jednim poljoprivrednim konzultantom rekao mi je kako su zbog Zakona o poljoprivrednom zemljištu kod nekih tvrtki upitna već odobrena sredstva iz Fonda za ruralni razvoj.

Višestruke glavobolje

Zamislimo, primjerice, da je jedna poljoprivredna tvrtka koja se koristi s ukupno 100 hektara državne zemlje u jednoj općini odlučila investirati u proširenje kapaciteta i da je za tu investiciju aplicirala na jednu od mjera Fonda za ruralni razvoj. Prijavila je svih 100 hektara, a onda se dogodi da zbog isteka ugovora i dodjele poljoprivrednog zemljišta nekom drugom koji prema zakonu ima prednost tvrtka ostane, primjerice, bez 30 hektara. Što se tada događa? Pa događa se to da će morati vraćati sredstva po projektima zbog gubitka zemlje jer će im se smanjiti ekonomska veličina poljoprivrednoga gospodarstva. Dakle, nisu tu samo u pitanju buduće investicije, nego i to da bi zbog investicija u koje su poljoprivredne tvrtke već krenule, potrošile i dio EU novca, mogle ostati i bez investicije i k tome još tražiti načina da u EU proračun vrate dio novca.

Dakle, Zakon o poljoprivrednom zemljištu višestruko izaziva glavobolje poljoprivrednim poduzetnicima i nije čudno što na svaki mogući način nastoje utjecati na Ministarstvo poljoprivrede da se pojedine njegove odredbe promijene. Istina je da stočarstvo treba podići nakon što je zadnjih 20-ak godina padalo, ali bojim se da bi mnogi to podizanje stočarstva, i to s neizvjesnim ishodom, mogli skupo platiti. Pritom država neće ništa platiti, nego poduzetnici.


POST SCRIPTUM
Problem je i potkapacitiranost općina; naime, one trebaju izraditi program raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države i podnijeti Ministarstvu poljoprivrede zahtjev za suglasnost. U više od godinu i pol dana od donošenja Zakona 430 JLS-a podnijelo je zahtjev, 220 ih je dobilo suglasnost, a samo je njih 13 raspisalo natječaj.