Prije malo manje od tri godine, kad je preuzeo vlast, Andrej Plenković doslovce je mogao sve: i u stranci, i u Vladi, i u državi. Bio je u jedinstvenoj prilici postati nositeljem nove hrvatske sinteze. HDZ, stranku koju je njegov prethodnik Tomislav Karamarko politički gurnuo u arhaično-desni spektar, a interesno gurao u zagrljaj ruskog energetskog lobija, podignuo je na razinu uvjerljivog izbornog pobjednika. Pokazao je da je HDZ-ovo biračko tijelo željno pozitivnih, proeuropskih poruka. Nakon izborne pobjede imao je stranku spremnu za promjene i novu razvojnu fazu, jer stranke slušaju pobjednike.
Imao je stabilnu Vladu s često napornim i kompliciranim, ali politički bezopasnim Mostom. Imao je dovoljno političke moći da počne mijenjati državu, koja je i tada bila zarobljena političkim klijentelizmom, iznad svega da uspostavi vladavinu zakona, prema kojoj se države razvijene zapadne demokracije (sa svim svojim nedostacima) razlikuju od posttotalitarnih tranzicijskih zemalja. Takvim, jasnim smjerom primorao bi i SDP u postmilanovićevskoj tranziciji da se artikulira kao moderna socijaldemokratska stranka i jasna oporba. To je bio put u stabilnu i europsku Hrvatsku te ujedno Plenkovićev sigurni put u drugi mandat. Bio je toliko širok i jasan da se činilo nemogućim promašiti ga. No Andrej Plenković u tome je uspio.
Silazak s vrha moći
Prije malo više od dvije godine Andrej Plenković bio je na vrhu unutarstranačke moći kad je naložio Vladinoj tajnici da napiše razrješnicu za tri Mostova ministra. Iako su mnogi u HDZ-u tada slavili čvrstu ruku svoga predsjednika, bio je to kraj nadi da Plenković može postati nositelj nove hrvatske sinteze. Naime, iskoristio je svoju čvrstu ruku kako bi učinio upravo ono zbog čega je Tomislav Karamarko morao otići – uveo u Vladu HNS, stranku koja je sinonim za politički klijentelizam, ali i sinonim za ruski energetski lobi. Razbivši čvrstom rukom stabilnu Vladu koja je imala reformski potencijal, barem u zastupničkim rukama, Plenković je napravio brojčano tijesnu, ali interesno nezasitnu Vladu, a od sebe tehničara stabilnosti. Glavni posao premijera i suradnika postao je namaknuti dovoljno bilo čijih ruku za izglasavanje zakona, od Tomislava Sauche do Branimira Glavaša i Bandićeva jata, a zauzvrat ispunjavati zahtjeve novih koalicijskih partnera, Vrdoljakova HNS-a i Pupovčeva SDSS-a. I Ivan Vrdoljak i Milorad Pupovac preiskusni su političari da takvu poziciju, u koju ih je namjestio sâm Plenković, ne bi iskoristili i naplatili.
top-pozicija u EK-u ili Uniji
Andrej Plenković danas vuče samo iznuđene poteze. Tzv. obnovom Vlade upravlja mu izabrani partner, minorni HNS, u suradnji s oporbenim
SDP-om, eliminirajući mu ministre u skladu sa svojom voljom. Hrvatska država u proteklih je godinu dana bila samo sredstvo za ostvarenje Plenkovićeva osobnog karijernog cilja – neke od
top-pozicija u EK-u ili Uniji
HNS sudi o korupciji i klijentelizmu
Kad je prije malo više od godinu dana uza suradnju lijeve oporbe isforsirao izglasavanje Istanbulske konvencije, svjetonazorski lomeći do poniženja svoje ministre i politički otpisujući na svjetonazorskom neposluhu svoje zastupnike, bez ikakve pragmatične svrhe jer Konvencija bi ionako bila izglasana, samo da bi demonstrirao vlastitu svemoć, tada je, zapravo, počeo Plenkovićev politički pad. Nema budućnosti vođa koji svoju poziciju gradi na ponižavanju stranačkih kolega, na zastrašivanju stranačkog članstva i na prijeziru birača. A Plenković je krenuo tim putom. Marakeški sporazum bio je samo nova epizoda, a porazni rezultat na europskim izborima samo očekivana posljedica. I bez crnog labuda.
Ono što danas čini Andrej Plenković, službeno se zove – rekonstrukcija Vlade. Ili obnova Vlade. No u stvarnosti Plenković danas vuče samo iznuđene poteze. Tzv. obnovom Vlade upravlja mu izabrani partner, minorni HNS, u suradnji s oporbenim SDP-om, eliminirajući mu ministre u skladu sa svojom voljom. K tome – HNS sudi o korupciji i klijentelizmu. Nacionalnu politiku vodi mu Pupovčev SDSS. Pokazalo se da je hrvatska država u proteklih godinu dana bila samo sredstvo za ostvarenje Plenkovićeva osobnoga karijernog cilja – neke od top-pozicija u Europskoj komisiji ili EU. U anketama o političkom rejtingu SDP je prvi put nakon mnogo godina pretekao HDZ. I to bezidejni, slabi i raspadnuti SDP. A to samo govori o kaotičnosti hrvatske političke scene koja vodi prema kaotičnoj vlasti ako se stanje ne promijeni prije izbora. Realno gledajući, danas Plenković može pridonijeti izbjegavanju tog kaosa jedino suradnjom u vlastitoj detronizaciji i tranziciji. No to su nerealna očekivanja. Kako očekivati da onaj tko prije tri godine nije uspio prepoznati vlastitu autostradu uspjeha danas prepozna ušicu igle kroz koju se još može izvući, spašavajući sebe? A i nama pomoći da se možda spasimo od kaosa. Oni koji ne vide autostradu – obično na kraju ipak udare u zid.