09. travanj 2021.

Širenje ekstremnih ideja se može spriječiti, ali je za to potreban sustav

Ključni čimbenici zbog kojih pojedinci mogu postati ekstremisti su financijska nesigurnost, problemi s mentalnim zdravljem (PTSP, trauma, depresija, korištenje opojnih sredstava) te društveni faktori poput marginalizacije, viktimizacije ili stigmatizacije

U divnoj knjizi Odanosti Delphine de Vignan (OceanMore, 2020.), jedna od junakinja, domaćica Cecile, otkriva mračnu tajnu svog supruga. On, naime, (SPOILER) vodi paralelni, virtualni život i to život brutalnog ekstremista - islamofoba, homofoba, seksista - koji orgija po forumima i društvenim mrežama sipajući otrov, skriven iza 'nicka'. Cecile se, dakako, osjeća potpuno poraženom, zgaženom i - zgađenom. Zar je to muškarac za kojeg se udala? Zar je to čovjek s kojim podiže sina? Osjećaji junakinje su, nažalost, poznati i velikom dijelu čitateljske publike koja, posebno posljednjih godinu dana, zapaža goleme količine mržnje i ekstremnih ideja koje su se slile u u javni prostor, ponajviše na društvene mreže. Izljevi bijesa, zastrašujući govor mržnje, pozivi na linč, nasilje, buđenje, a i provedba ekstremističkih ideja (primjerice, nedavni juriš na Kapitol) postali su dio naše stvarnosti i čovjek se zaista zapita - zar su to ljudi koji nas okružuju? Kolege s posla, blagajnica u trgovini, susjedi? Jesmo li zaista okruženi sve većim brojem ekstremista ili je to samo naš dojam, jer mora da smo previše izloženi društvenim mrežama koje su postale ispušni ventil za svakojake frustracije? To pitanje postavili su si i znanstvenici i došli do zaključka da - ekstremizam zaista cvjeta. No, pitanje je zašto? I može li se to uopće spriječiti?

Presudni čimbenici

Kako je nedavno objavio Big Think, znanstvenici su, povodom juriša na Kapitol, zasukali rukave i odlučili pronaći odgovore na potonja pitanja. Politički znanstvenik Robert Pope postavio je tezu da bujanje ekstremnih ideja ima veze s lošom ekonomskom situacijom, odnosno diskrepancijom između najbogatijih i onih koji to nisu. No, kad je malo dublje zagrebao pod površinu, shvatio je da su krajnje desni pokreti obično odgovor na migracijske valove ili borbu za prava manjinskih skupina. Vrlo često, riječ je o bijelcima iz srednje i više srednje klase koji se boje društvenih promjena, smatraju da će njihov status u budućnosti biti ugrožen. I u novoj studiji koju je objavila RAND Corporatiom, znanstvenici su istražili taj put od nezadovoljstva do pobune te kroz seriju intervjua s bivšim nacionalistima, islamskim ekstremistima te njihovim prijateljima i članovima obitelji (ukupno 36 intervjua) pokušali se shvatiti kako izgleda proces radikalizacije u nadi da će pronaći način da ga se prevenira.

Tako su, primjerice, postavili pitanja poput koji čimbenici su utjecali na to da se pojedinac priključi ekstremističkoj organizaciji, što ih je potaknulo na promjenu mišljenja, napuštanje organizacije i, u nekim slučajevima, borbu protiv ekstremizma svake vrste te što misle da bi se moglo napraviti da se radikalizam spriječi. Kako je istraživanje pokazalo, ključni čimbenici zbog kojih pojedinci mogu postati ekstremisti su financijska nesigurnost, problemi s mentalnim zdravljem (PTSP, trauma, depresija, korištenje opojnih sredstava) te društveni faktori poput marginalizacije, viktimizacije ili stigmatizacije.

Te pretpostavke, dakako, nisu dovoljne za postajanje ekstremistom, punokrvnim pobunjenikom kakvi su, primjerice, jurišali na Kongres ili odlučili aktivno (ne samo na društvenim mrežama) zaigrati ulogu onih koji mijenjaju svijet prema svojim vrijednostima. U više od polovice slučajeva, tome je presudio događaj, točka preokreta, trenutak koji ih je 'slomio' do kraja - bilo da je riječ o nekom vanjskom (izbor novog predsjednika ili neki, često tragični, incident) ili osobnom događaju (otkaz, nečija smrt). Propaganda je predstavljala bitan čimbenik u 22 slučaja i to pretežno ona koja se odigravala na društvenim mrežama, a nešto rjeđe putem knjige i glazbe. Također, neki pojedinci su regrutirani direktno u ekstremističke organizacije, a većina indirektno. Drugim riječima, sami su pronašli put do svoje 'karijere' radikala. 

Holistički pristup

Istraživači su vrlo zanimljive odgovore dobili na pitanje zašto su se povukli iz takvih organizacija, odnosno prestali živjeti ekstremne ideje. Većina ispitanika odgovorila je da vođe i njihovi uzori nisu ispunili dana obećanja te da su, s vremenom, uočili njihovo licemjerstvo. Trebali su sami shvatiti da tamo ne pripadaju, intervencija obitelji i prijatelja nije u tome mnogo pomogla.

Dobra je stvar, poručuju znanstvenici, što ekstremisti nisu, uvjetno rečeno, izgubljen slučaj - postoji način da ih se izvuče iz okoline pune mržnje i uopće spriječi u ideji da postanu njen dio. Kako preporučuju, pojedince (sve, neovisno o vrijednostima za koje se zalažu) valja izložiti različitim idejama, rasnim i kulturološkim skupinama, posebno u djetinjstvu. Zatim, pružiti pomoć u razvoju vještine kritičkog mišljenja i uključiti ih u aktivnosti koje promoviraju inkluzivnost.

Sustav, u najširem smislu, trebao bi raditi na ublažavanju medijskog senzacionalizma i polarizacije, češće adresirati problem marginalizacije, pružiti bolju podršku ratnim veteranima i omogućiti bolji pristup liječenju problema s mentalnim zdravljem. Ovo je, tvrde istraživači, mala studija koju valja doživjeti kao startnu poziciju razumijevanja kompleksnog problema ekstremizma u društvu. Kako bi prevenirali širenje takvih ideja i regrutiranje pojedinaca u radikalne organizacije, nužan je holistički pristup kojim se adresiraju teme poput edukacije djece, siromaštva, mentalnog zdravlja, etničkog i rasnog animoziteta te propagande. Drugim riječima, pitanje ekstremizma je, kao i uvijek, u rukama sustava. Kako domaća vlada stoji s tim, zna li se što?