Dubrovačka redateljica s njujorškom adresom Antoneta Alamat Kusijanović pozornost filmskog svijeta privukla je kratkim filmom ‘U plavetnilo‘ koji joj je donio niz priznanja na najprestižnijim europskim festivalima te probudio interes velikih producentskih kuća RT Features i Sikelia Prods iza koje stoji legendarni Martin Scorsese. Spomenute kuće sufinacirat će i koproducirati njezin dugometražni prvijenac ‘Murina‘, a o svemu tome, kao i o mnogim drugim temama, s Antonetom smo popričali za Lider.
Za početak, kako je došlo do suradnje s velikim Martinom Scorseseom i koja je točno njegova zadaća kao koproducenta?
Moj diplomski kratki film ‘U plavetnilo‘, koji sam napravila u sklopu Columbia Universityja i koji je sniman na Kalamoti, svoju je premijeru imao na festivalu u Berlinu nakon kojeg me kontaktirala produkcijska kuća RT Features. Riječ je o produkcijskoj kući baziranoj u Brazilu koja je, po mom mišljenju a i mišljenju najvećeg dijela industrije, trenutno najprogresivnija, najseksipilnija i najzanimljivija produkcijska kuća na svijetu. Pod sobom nemaju previše redatelja, ali su u pitanju imena poput Luce Guadagnina, Briana De Palme, Jamesa Graya ili Jamesa Schamusa koji je bio CEO Focus Featuresa i, između ostalog, moj profesor i mentor na Columbiji. Kada su pogledali moj kratki film jako su se zainteresirali za projekt i prije nešto više od godinu dana počeli smo razgovarati o ‘Murini‘. Ona je u to vrijeme bila više kao neko pismo namjere. Paralelno sam krenula surađivati s hrvatskom producenticom Zdenkom Gold i ubrzo su mi u New Yorku rekli da bi taj projekt htjeli razviti s Martinom Scorseseom. Predstavili su mu ‘U plavetnilo‘ i projektnu tematiku kojom se želim baviti. Suradnju smo zaključili još lani u Cannesu, Zdenka, RT Features i ja. Od tada razvijamo projekt u sklopu rezidencije Cinefondation, Cannes Film Festivala, Jerusalem Film Laba i First Films First programa Goethe instututa, tako da je sve ovo nama stara vijest. Martina sam upoznala ove godine, a njegova uloga u cijeloj priči najvažnija je u trenucima kada je film još ‘u povojima‘, što je za redatelja iznimno bitna faza. Film od inicijalne ideje, baš kao i sve drugo, može krenuti u senzacionalizam ili u svoju bit, svoju srž. Imala sam tu sreću da sam i u Hrvatskoj i izvan nje radila s producentima koji su me uvijek navodili da idem u svoju srž, usprkos preprekama u produkciji i pretprodukciji. Imam predivnu ekipu koju zaista interesira izgraditi moj stil i podržati moju viziju. To je bila njihova inicijalna uloga, a sada dolazimo u konkretniju fazu projekta gdje se sve ideje i snovi trebaju materijalizirati. U toj fazi Zdenka Gold i moj drugi producent Danijel Pek, u suradnji s FT Features i Sikelia Prods Martina Scorsesea, produbljuju projekt logistički, financijski i naravno savjetom.
Kada krećete sa snimanjem i tko će, osim mlade Gracije Filipović, glumiti u ‘Murini‘?
Snimanje kreće na proljeće, nadam se da će prva klapa pasti 1. svibnja. Još uvijek imam nekoliko glumaca koje razmatram. Ovaj film je dosta kompleksan, najviše emocionalno jer su četiri lika konstantno zajedno u sceni. Nije dijaloški, sve je u govoru tijela i jako mi je bitna kemija među glumcima. Gracija je bila moja muza, moja inspiracija i vodilja kroz pisanje scenarija, ona je definitivno centar i fokus ovog projekta. ‘Murina‘ nije ni trebala biti moj prvi dugometražni film, ideja je proizašla nakon što sam s Gracijom radila na ‘Plavetnilu‘. S obzirom na to, svi glumci se zapravo ‘castaju‘ po njoj. Upravo krećem u casting i sigurna sam da će to biti dugotrajan i zanimljiv proces. Ali u načelu me zanima dinamika glumaca s njom i pošto još niti jednoga od njih nisam suočila s Gracijom, casting još nemamo. Zato sam trenutno u Zagrebu i nadam se da ću krajem mjeseca imati bolji uvid kako nastaviti taj proces.
Gracija je, ako možemo tako reći, tvoje otkriće. Kako ste se upoznale?
Nije Gracija moje otkriće. Ona je jedna vrlo talentirana, savjesna, prizemna i snažna osoba. Bilo bi je grijeh i neistina svojatati. Ja sam imala sreću što sam imala najbolju platformu za prezentirati Gracijin talent. Upoznale smo se prije dvije godine na snimanju spota za Silente, bio je to moj prvi muzički spot. Radila sam ga s mišlju kako je riječ o dobroj prilici da testiram mlade glumce u Dubrovniku za ‘Plavetnilo‘. Tada sam upoznala i Graciju i Vanesu Vidaković Natrlin, poslije čega sam napravila još jedan krug castinga, gdje sam ih suočila s drugim glumicama i uvjerila se da je to tim koji želim.
https://www.youtube.com/watch?v=xCdlIFA3Uxc
‘Murina‘ ima isti glavni lik i istu glavnu glumicu kao i vaš nagrađivani kratki film ‘U plavetnilo‘, no ako sam dobro shvatio neće se raditi o klasičnom nastavku?
Ne, ‘Murina‘ nije nastavak. ‘U plavetnilo‘ mi je otvorio čakru i omogućio da prihvatim kako trebam napraviti priču vezanu za te neke mirise, pokrete, tijelo, otok... za sve ono uz što sam odrasla. S druge strane, Gracija je bila otkriće s kojim želim raditi i te dvije stvari su me inspirirale za pisanje ‘Murine‘. Tako se uvijek događa, kada nešto impulzivno napišeš na papir, shvatiš koliko ti je to blisko, likovi ti počnu sami govoriti. Istinu o tebi, istinu o njima, o Graciji... svojevrsni interaktivni razgovor s papirom (smijeh).
‘U plavetnilo‘ je osvojio čitav niz nagrada na najvećim filmskim festivalima poput Berlina, Oberhausena i Sarajeva. Koje bi od svih tih priznanja izdvojila kao najvažnije, kao ono koje je najviše skrenulo pozornost na tvoj rad?
Baš prošloga tjedna je dobio nagradu i u Pragu. Teško je govoriti na svjetskoj razini, jer ipak moramo biti svjesni da govorimo o kratkom filmu koji ima svoju vrlo limitiranu publiku. Berlin mi je definitivno otvorio vrata u poslovnom smislu i omogućio da stupim u kontakt s RT Features i sa Scorseseom. Po pitanju publike, mislim da je najvažnije bilo Sarajevo. To je nama blizak, regionalni festival koji je takoder i svjetski. Sarajevo mi je jako drag festival, možda i najdraži. Uz Cannes koji mi postaje sve lokalniji, tamo sam već niz godina, znam ljude, ali Sarajevo je upoznalo našu regiju s ‘Plavetnilom‘ i mojim radom, više nego Berlin.
Oba filma bave se prilično mračnom tematikom. Što te inspirira kada radiš film?
Interesantno, mrak me nikada ne inspirira za film. Nikada ne krenem od ideje da ću napraviti mračnu priču. Uvijek krećem od slike, emocije, tenzije, od anksioznosti ili straha, ali baš nikad od mraka. Ne mislim da su moji filmovi mračni i zanimljivo mi je što ih ljudi znaju tako doživljavati. Oni su prozračni, senzualni, lijepi, muzikalni i puni boja, ali imaju neki ‘undertone‘ premda ni on nije mračan, nego realan, ljudi su takvi, svijet je polariziran. Mislim da je ‘Plavetnilo‘ jedna realna priča s happy endom. Ide i u jednu možda religioznu notu, što mi je izuzetno bitno. I ‘Murina‘ ima sličan stil, probleme i situacije (obiteljski odnosi, ljubomora), no tako je i u životu. Nitko se nije očeličio iz pozitivnog filma, bitno je da film ima taj emocionalni luk ne bi li u gledatelju probudio emocije, mora proći kroz neku muku da bi ga ta priča dotaknula, izmijenila. To je ono čemu težim i to nikada ne proizlazi iz mraka, već iz znatiželje. ‘Plavetnilo‘ je izašlo iz jedne fotografije na kojoj sam na Kalamoti s mojom nonom. Bila sam na sigurnom otoku, ali priroda je divlja i osjećala sam se prepušteno tom otoku. U meni je tada buktala jednako nemirna priroda. To je bila slika od koje sam krenula s ‘Plaventilom‘. Zanimalo me kako su djeca u očima odraslih bezbrižna i bezazlena, a zapravo su sasvim definirane osobe s jednakim potencijalom i za dobro i za zlo, već s 10 godina. To su stvari koje su me inspririrale za ‘Plavetnilo‘.
https://www.youtube.com/watch?v=sT8P3KsCH2I
Osim ‘Murine‘ u pripremi imaš još nekoliko filmova. Ako se ne varam, jedan od njih biti će SF, žanr koji kod nas gotovo da ni ne postoji.
I tu je bila riječ o nekim osobnim propitkivanjima, nisam jedan dan tek tako odlučila da ću napraviti film koji žanrovski pripada SF-u. Jednostavno je tematika kojom se želim baviti najbolje odgovarala toj formi. Tema je proizašla iz mog života u New Yorku iz te neke hermetičnosti emocija koja se najbolje prevela u ‘science fiction‘.
Znači radit će se o ozbiljnijem, više art pristupu SF-u?
Ne znam, to će film reći. Interesantan je proces, kreneš iz jedne slike i pokušavaš biti dosljedan toj jednoj emociji. Onda odeš daleko, široko i vratiš se toj istoj slici. Emocija ostaje ista, ali kontekst se obogati. Njemu su potrebne serpentine, moraš proći kroz serpentine da bi došao do vrha, ne možeš ići samo ravno.
Prije pet godina radila si i na omnibusu ‘Movie 43‘ u kojem se pojavljuje čitav niz poznatih američkih glumaca i redatelja. U kakvom ti je sjećanju ostala suradnja s njima?
Bilo je jako simpatično i jako velika prilika za nekoga tko iz Dubrovnika i Zagreba dolazi u New York. Radila sam kao asistentica producenta, svojevrsna desna ruka producentu Marku Ambroseu s kojim sam još i danas prijateljica te baš pričamo oko nekih potencijalnih projekata. To iskustvo je za mene bilo neizbježno da budem u poziciji u kojoj sam sada jer sam radila na produkciji s vodećim A glumcima američke filmske industrije, a taj projekt je bio i prijelomna točka jer sam tada shvatila da se ne želim baviti s tim. Studirala sam produkciju na Akademiji u Zagrebu i odmah poslije diplome sam otišla u New York raditi na ‘Movie 43‘. Koliko god projekt bio fascinantan, shvatiš da si samo kotačić unutar velike mašinerije, mogla sam isto tako raditi u banci ili građevinskoj firmi. Nikada sam bila kotačić, već sam uvijek težila biti u procesu od A do Ž i tada sam odlučila da se više neću baviti filmom. Ali na kraju je bilo neizbježno da se vratim filmu, ipak sam se ‘rodila‘ u kazalištu i to je jedini svijet kojim sam se ikada bavila. Godinu dana bila sam u potrazi za drugim poslom, drugom industrijom u kojoj bih krenula ispočetka. Međutim, željela sam napraviti jedan dokumentarac, ali nitko ga nije htio režirati. Tako da sam sama bila prisiljena režirati svoju ideju i shvatila da je to ono što želim raditi. Nisam nikada zamišljala sebe kao redateljicu, nisam se smatrala ni filmofilom. Jednostavno volim raditi s glumcima, bilo kao redatelj, glumac ili producent.
Kinematografija bivše države bila je izuzetno cijenjena u svijetu još od vremena crnog talasa. Kako hrvatski film kotira vani, u Europi i u SAD-u?
Hrvatskoj kinematografiji prognoziram jako vedru budućnost, ali jedna stvar je ključna, kinematografija male zemlje kao što je Hrvatska nikada ne skreće pažnju jednim redateljem, izuzetno je bitno da dolazimo u grupi, kao scena. Ne samo na festivalima, festival bi trebao biti samo kotač u industriji preko kojeg dolaziš do distributera koji te onda dovodi do publike. Nama je cilj publika. Do publike možemo doći ako okrenemo ‘svjetski reflektor‘ na Hrvatsku kao grupa. Sve to dolazi u valovima, a je li Hrvatska taj novi val? Ja se nadam da jest. Potencijal imamo, vidim ga u svojim kolegama. Postoji puno mladih redatelja koji su se dokazali sa svojim dugometražnim filmovima. Definitvno imamo barem sedam izuzetno talentiranih, mladih ljudi koji ako se udruže vjerojatno slijedi takav novi val.
New York je desetljećima bio prava prijestolnica eksperimentalnog i art filma, od Andyja Warhola do no wave kinematografije... Koliko je toga preživjelo do današnjih dana, kakva je trenutno situacija?
U New Yorku se trenutno događa nešto jako zanimljivo, mislim da se rađa nova scena, ali na potpuno drugom nivou. Postoji tvrtka A24, distributer koji vrlo pomno prati i promiče mlade, ‘independent‘ redatelje. Naravno, nezavisni film u Americi nije isto što i u Hrvatskoj, neki od njih imaju budžete i do pet milijuna dolara. Postoje i filmovi od 200.000 dolara, ali oni imaju drugu poziciju kada su spakirani na tržište. Festivali poput Sundancea, Tribece i svih njihovih fondova i inkubatora pa do A24 daju jedan poseban ‘spotlight‘ takvim filmovima. Redatelju je izuzetno bitno misliti o publici. Za razliku od naprimjer kipara ili slikara koji izolirani rade u svoja četiri zida, posao redatelja je voditi kreativni tim od 50 ljudi, ponekad i više, to su projekti koji su izuzetno kompleksni i, premda proizlaze iz vizije najčešće jednog autora, oni bi trebali komunicirati sa širom publikom. S filmom se treba moći poistovjetiti publika iako se ne smijemo odreći i onog osobnog. Ali ta, nazovimo je svjesnost o publici glavna je razlika između nezavisnog filma nekad i sad.
Posljednjih se godina uvriježilo mišljenje da se Hollywood skoro sasvim okrenuo spektaklima i blockbusterima, dok se najkvalitetnije stvari rade za televiziju. Kakvo je tvoje mišljenje o američkom filmu danas?
To nije istina, radi se o generalizaciji. Naravno da u filmu ima senzacionalizma, uvijek je postojao film koji se mogao smatrati senzacionalizmom. Mislim da je ekonomska kriza utjecala na budžete filmova, ali ne i na njihovu tematiku. Veci budžeti su rezervirani za utaživanje potrebe za eskapizmom koja se povećala u krizi. Ako publika poželi pobjeći, neće bježati u malu psihološku dramu kakvu proživljavaju i sami svaki dan, žele pobjeći u Marvel. S druge strane, dogodila se rupa između filmova od 50 milijuna dolara i onih ‘srčanih‘ od milijun - filmovi od 10 do 20 milijuna dolara su gotovo nestali. Tržište u ovom trenutku tako nalaže, ali mislim da će se i to promijeniti. Nezavisni film živi i cvjeta samo u manjim financijskim okvirima.