Stari, dobri zajebant Jerry Seinfeld u jednom je od svojih vrckavih nastupa izjavio kako je posve izgledno da će Marsovci, jednom kad slete u ovu nedođiju, steći posve krivo mišljenje o ljudskoj rasi.
Da ga parafraziram, mislit će da psi na lajni vuku neke dvonošce koji za njima skupljaju topli drek tek istisnut iz intestinum crassuma. Mora da su ove dlakave tvorevine pravi vladari majčice Zemlje, pomislit će mali zeleni i otpičiti natrag na svoj planet. Taj Seinfeldov duhoviti scenarij sjajna je metafora za poziciju koju uživaju kućni ljubimci u ova moderna vremena. Psoljupci po uvjerenju (a i sama sam dio te vesele družine) dobrovoljno su pristali biti na usluzi čudnovatim stvorenjima i u toj ulozi uživaju do ibera.
Psi su psi O snazi tog mikrokozmosa svjedoči i potez kultnog američkog New Yorkera koji je nedavno izdao The Big New Yorker Book of Dogs u kojoj ćete na 400-tinjak stranica pronaći eseje, komentare, priče i ilustracije posvećene psima i njihovim vlasnicima. U tekstu koji potpisuje poznati esejist Malcolm Gladwell stoji sljedeće: ‘Nekoliko riječi o vama. Kupili ste ovu knjigu: nekoliko stotina stranica posvećenih psima. Vi ste, drugim riječima, jednako nezdravo uključeni u emotivni život pasa kao i mi. Jeste li se ikad zapitali zašto ste je kupili? Jedan od mogućih odgovora je to što vas zanima kako odnos pasa i ljudi može objasniti neke druge stvari. Je li ovo onaj slučaj kada jedna jednostavna stvar otkriva neke druge, kompleksnije istine? Mi to radimo u New Yorkeru. Budimo iskreni, ja to radim u New Yorkeru - brbljam o tome kako je A samo jedna metafora za B i bla, bla, bla. No ajmo biti načisto. Niste ovu knjigu kupili zbog neke grandiozne metafore. Psi ne govore o nečem drugom. Psi su psi‘. Stavi li se na stranu ovaj moj nemušti prijevod, poanta je jasna. Psi su zaista psi. I u tome i jest njihova čarolija. Ali opet, što se točno dogodilo? Kako su psi uspjeli kolonizirati naše navodno racionalne umove i tako nam se uvući pod kožu? I zašto je jedan New Yorker odlučio slaviti pse, a ne ljude?
Svijetla pseća budućnost New Yorker, magazin sa stažem dugim gotovo devet desetljeća, zbog svojih zanimljivih, lucidnih eseja i komentara stekao je milijunsku publiku izvan granica New Yorka pa i Novog kontinenta. Tijekom godina uspio se pozicionirati kao brend koji čitaju ‘aristokracija‘, snobovi s pokrićem i pripadnici srednje klase s visokim intelektualnim preferencijama. Drugim riječima, izgradio je toliko snažan i prepoznatljiv imidž da je dovoljno da prošetate s njim pod miškom i narodu ‘ćete komunicirati‘ svoj istančani ukus i sjajne kognitivne sposobnosti. E, pa kad se jedan takav magazin bavi psima i tu svoju ‘propseću‘ politiku potvrdi izdavanjem posebne knjige na 400-tinjak stranica, jasno je da su i psi napredovali na društvenoj ljestvici i postali mnogo više od četveronožnih ljubimaca. Prema nekim procjenama, trenutačno su milijardu pasa ravnopravni članovi svjetskih kućanstava, a čini se da će se ta brojka nastaviti povećavati. Neki analitičari tvrde da su ‘baby boomeri‘ i mlađe generacije glavni akceleratori trenda suživota s tim vickastim beštijama. ‘Baby boomerima‘, generaciji baka i djedova odraslih na rock‘n‘rollu, učinilo se zgodnim da, nakon što njihova djeca odlepršaju u život, prazna gnijezda popune avlijanerima ili psima s pedigreom. Njihova djeca i unuci, s druge strane, zbog suludoga životnog ritma odgađaju odrastanje, odnosno roditeljstvo pa nabavljaju ljubimce kao svojevrsnu (svjesnu ili podsvjesnu, nevažno) kompenzaciju i trening za djecu ili su možda procijenili da im nakon nesnosnoga radnog dana jednostavno odgovara dobra i šutljiva dlakava družba.
Ljubav bez dvojbe Bez obzira na to iz koje od spomenutih skupina dolaze ili koji su im bili motivi da četveronošce dovuku u svoje domove, vlasnicima pasa zajedničko je to što su se nasmrt zaljubili u svoje malene, kako bi Miljenko Smoje rekao, ‘kompanjone‘. Zašto i kako se to dogodilo, znanost još ne nudi nikakve konkretne odgovore (ili nudi, ali se mišljenja ‘razilaze‘), osim što većina, poput autora na Psychology Todayu, tvrdi da bi se simbiotskim odnosom moglo potaknuti smanjenje lučenja adrenalina kao hormona straha i povećanje lučenja oksitocina kao hormona povjerenja i kod pasa i kod ljudi tijekom evolucijskog procesa. Istraživači pokušavaju i proniknuti u um pasa, dati odgovor na pitanje vole li nas oni zaista, ali umjesto da dokazuju opet samo nagađaju. Tako će reći da ako već psi komuniciraju s ljudima, uživaju u dodiru i, za razliku od djece koja nakon prvog koraka planiraju bijeg od roditelja, obožavaju biti u društvu vlasnika, onda mora da ih vole. Nama, homo sapiensima ludo zaljubljenima u naše pse, dokazi ne znače ništa, oni su samo prazna slova na papiru jer smo snažno uvjereni da je i njihova ljubav nedvosmislena i stvarna kao i naša. Ti maleni gadovi nas vole i točka, pa makar nam se to i ne činilo tako onaj trenutak kad pobjegnu iz našega toplog naručja samo zato što su nanjušili slaninu ili možda guzicu nekog, za nas, efemernog pripadnika svoje vrste.
Neobične zakonitosti Čudnovatost života sa psom proizlazi i iz činjenice da to malo više ljubavi i tri šetnje na dan potiču drastične promjene u odnosu na vaš život prije pseće ere. Ulaskom u svijet pasa i njihovih vlasnika zaista ulazite u mikrokozmos u kojem vladaju neobične zakonitosti koje je moguće shvatiti samo ako postanete dijelom čopora. S vremenom ćete shvatiti da su nepisana pravila toga tajnog društva prihvatili po inerciji, prirodno. Shvatit ćete da nemate pojma kako se zove vlasnik tog i tog psa, ali znate sve o uvrnutim navikama njihova ljubimca. Zapravo, ako vaš pas provede neko vrijeme njušeći situaciju pod repom neke kujice ili u nadpišavanju s nekim mužjakom, ispast ćete nepristojni i drski ako vlasnika ne pitate kako je psu ime ili koliko ima godina. Shvatit ćete da dijelite komplimente šakom i kapom, pronalazite ljepotu i najružnijim pripadnicima vrste kao što sam i ja neki nevjerojatan šarm pronalazila u prvoj simpatiji moga psa, Hani, pretiloj sivoj mješanki krvavih očiju kvartovskog pijanca. Vrlo emotivne trenutke s vama će dijeliti gotovo potpuni stranci koje ste u stanju identificirati samo ako za sobom vode psa. Primjerice, bit će vam posve normalno kad vam vlasnik pokojnog Ronija, pekinezera naprzice, sa suzama u oku ispriča kako nije plakao za ocem i materom koliko za svojim četveronožnim prijateljem. I to će vam biti posve jasno, u tome neće biti ništa sporno, ništa bešćutno i zajedno ćete se onda zagledati u vašeg još živog psa koji će vam onda sa starom, smrdljivom letvom u gubici uputiti onaj pogled ‘what the fuck‘. I to će vam biti beskrajno dirljivo. Osim što ćete, dakle, upoznati jedan posve novi svijet, obogatiti svoj društveni život, naviknuti se na život s dlakama u pećnici, postelji ili (baš je sad vidim) tastaturi, zapinjati na sušene svinjske žlundre i osakaćene plišane životinje razbacane po boravku, otkrit ćete i da doživljavate neke promjene i unutar svog bića.
Bolji život Da, psi su sjajan lijek za usamljenost i umiju amortizirati stres, ali to nije nešto zbog čega će vas s tolikom lakoćom omađijati. To će učiniti činjenica da su psi jednostavno psi, malena bića pred kojima skidate sve maske i koja žive u trenutku. Onaj trenutak kad shvatite da ste autentični, da pružate ljubav koja je bezuvjetna i nedvosmilena i da ste s njima sretni baš sad i baš ovdje, moći ćete razumjeti zašto psoljupci ne bi imali ništa protiv da se ostvari scenarij s kakvim se šalio komičar s početka priče i zašto jedan New Yorker, defakto trendseterski list, uopće promiče život sa psima. Psi nisu beštije, dobro je kazao Miljenko Smoje čiji je vjerni kompanjon bio pas Šarko, oportunist i brački jebač. Upravo konac njihove svađe u crtici ‘Infotani Sokrat‘ gađa u sridu tog uvrnutog, nježnog i neraskidivog prijateljstva: ‘Cili jedan dan traja je prekid svi naši odnosa. A onda san ja lega na tapet i gleda uz peć televiziju. Lega je do mene, izliza jaja i bimbu, i dok mu je još gušt u ustima, bacija mi se u prsi i svega me izjubija. Fala ti, mali kompanjo, na jubavi i časti, samo me žaj da ti na isti način ne mogu uzvratit! Zaspali smo ka dva goluba.‘