Na fakultetu su nas učili da je jedna od temeljnih zadaća novinarstva, osim informiranja javnosti, stvaranje, tako su to u literaturi nazvali, pozitivne socijalizacije. Riječ je o tome da mediji sami preuzmu ulogu senzibiliziranja javnosti za određene probleme u društvu kako bi ih se riješilo, a istodobno da se istraže moguće dodirne točke između suprotstavljenih skupina. Mogli bismo reći da je to samo jedan element onoga što danas profesori na fakultetima ili novinari zovu konstruktivno novinarstvo.
Riječ je, da tako kažemo, o višem stadiju razvoja novinarstva koje se definira kao ono koje donosi stroge, uvjerljive izvještaje i u koje novinari uključuju pozitivne elemente istodobno nudeći rješenja određenih problema. Cilj je da se osnaži javnost predstavljajući joj potpuniju sliku o istini. Ideja o konstruktivnom novinarstvu, kako su je nazvali, rodila se zbog vjerovanja da su danas mediji negativno orijentirani i samo traže loše vijesti koje bi plasirali. Smatraju da senzacija mami javnost, a nije moguće rješenje problema. Hoće li doista zaživjeti konstruktivno novinarstvo kojem katkad predbacuju ‘preružičasti fokus’? Ili je to samo novi pokušaj da na sebe pozornost skreću ‘freelanceri’ umorni od otkrivanja mnogih prljavih afera?
Afere i fatalizam Najprije treba reći da se o konstruktivnom novinarstvu razgovara i u razvijenim demokratskim sustavima u kojima je sloboda novinarstva na malo višem stupnju nego kod nas, no i u tamošnjem novinarstvu očito postoji problem prevladavajućeg negativizma. Danski novinar Ulrik Haagerup smatra se rodonačelnikom te sintagme tvrdeći da mediji i novinari inzistiranjem samo na lošim vijestima stvaraju percepciju u javnosti da je sve loše. Prihvatimo li tu njegovu tvrdnju, a nije da nema temelja, posljedica je takva da članovi društva padaju u apatiju, što može biti pogubno i za egzistenciju medija i novinara, na što i Haagerup upozorava. Dobar su nam primjer 90-e godine prošlog stoljeća kada su posebno državni mediji na postjugoslavenskim prostorima širili negativne vijesti. U početku su imale zadatak jačati nacionalni naboj, ali poslije su morale štititi režime pa su stvarale negativnu atmosferu izmišljajući kojekakve urote i domaće izdajnike, što je u isto vrijeme stvaralo dojam protivnika tih režima da je borba za demokratizaciju uzaludna jer režimi kontroliraju sve poluge vlasti u državi.To je samo jedan primjer; imamo i primjere afera, što za posljedicu ima fatalističko ponašanje građana kako su svi (političari) lopovi, ili pak priča kako je netko nekoliko godina čekao građevinsku dozvolu pa su baš svi zaposleni u državnoj ili lokalnoj upravi tromi, lijeni, nestručni...
Sažaljivi pogledi Međutim, niti su svi, pa ni političari, lopovi niti je cjelokupna administracija troma, loša i lijena. Upravo zato, smatraju zagovornici konstruktivnog novinarstva, treba inzistirati na rješenjima koja su sami novinari dužni potražiti, a ne samo zaustaviti se na lošoj percepciji. U Americi to zovu ‘novinarstvo rješenja’ (‘solution journalism’).Osim novinara i u znanstvenim se krugovima razmišlja o konstruktivnom novinarstvu, pa tako dr. sc. Stjepan Malović sa Sveučilišta u Zadru pomalo kritički gleda cijelu priču. Retorički se pita ‘zar topla voda nije izmišljena’, ujedno se ispričavajući na sarkazmu, ali napominje da je njegov sarkazam reakcija na nove trendove u novinarstvu, poput konstruktivnog, ali i na ostale nove trendove, kao što je ‘solution-focused reporting’ ili pak ‘problem-solving journalism’, što je praktično isto kao i konstruktivno novinarstvo.– Ti trendovi razumljivi su u razvijenim novinarskim sredinama u kojima se želi usredotočiti na stvarne vrijednosti koje imaju i novinarstvo i masovni mediji u društvu. Kod nas je novinarstvo nešto sasvim drugo. Mi smo unazadili standardne profesionalne vrijednosti novinarstva, pa prije nego što oduševljeno prihvatimo nove svjetske trendove moramo obnoviti temeljne vrijednosti novinarstva. Naše novinarstvo niti je istinito, još manje točno, uglavnom je nepošteno, pristrano i neuravnoteženo. A to su temelji profesionalnog novinarstva. Da ne spominjemo kako se podaci za pisanje vijesti ne provjeravaju iz dva nezavisna izvora te nam je sasvim uobičajeno da tvrdnje temeljimo uglavnom na neimenovanim izvorima. Upravo bolno proživljavam kako me studenti sažaljivo gledaju dok im tumačim što su novinarske vrijednosti, jer su oni posve svjesni da se u redakcijama prakticira upravo obrnuto. Mi čak nismo uspjeli primijeniti istraživačko novinarstvo, pa će tako i pokušaji da se primijeni konstruktivno novinarstvo završiti kao tema seminarskih radova studenata, ali ne i kao sastavni dio hrvatskih masovnih medija – kaže profesor Malović.
Autori specijalisti Njegov kolega s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu dr. sc. Božo Skoko vjeruje da je javnost prilično zasićena neprovjerenim, nepreciznim ili senzacionalističkim informacijama. Osim toga smatra da je dodatni problem taj što nas svakodnevno bombardiraju prevelikom količinom informacija koje vrlo teško možemo ocijeniti kao bitne i nebitne ili što je informacija, a što manipulacija. Zato on i smatra da se u javnosti stvorilo nepovjerenje prema istraživačkom novinarstvu, jer i ono može biti dio manipulacije, te dodaje da raste potreba za konstruktivnim novinarstvom koje će nam dati cjelovitiju dijagnozu stanja, prikazanu iz svih mogućih kutova, te ponuditi moguća rješenja. Drugim riječima, javnost upravo na taj način želi pravodobnu, točnu, cjelovitu, ali i korisnu informaciju.– Upravo će sve veći naglasak biti na korisnosti jer smo pomalo umorni od pretvaranja svega u zabavu ili senzacionalizam. Štoviše, čitatelji su spremni platiti i više za takve informacije koje će ih informirati, educirati i proširiti im vidike. Jasno, za to treba imati vrhunske profesionalce, ali i jasne uredničke kriterije. Stoga, primjerice u profesionalnom zapadnoeuropskom novinarstvu imamo sve više autora specijalista za pojedina područja, čak s doktorskim titulama. Takav je pristup izazovan, ali stvara dugoročno povjerenje prema pojedinim medijima, a mediji postaju koristan izvor informacija, što je nužno jer danas ljudi u novinama više ne žele čitati o onome što se jučer dogodilo. O tome su već višestruko informirani drugim kanalima i prije izlaska novina. Oni očekuju dublje pozadinske analize i tekstove koji će im stvarnost učiniti jednostavnijom, a ne kompliciranijom – kaže Skoko.
Doprinos teoriji Stručnjaci su dobrodošli u novinarstvu, no ipak smatramo da nisu nužni kako bi se razvilo konstruktivno novinarstvo (koje, dakako, uključuje i kritiku). Znate kako se kaže, ‘novinar ni o čemu nema pojma, a sve pita. I to treba biti osnovna vodilja u razvoju konstruktivnog novinarstva. Ipak, i ono ima svoja ograničenja, u kadrovskim i financijskim resursima, preopterećenosti novinara. Jednako tako, ne možemo tvrditi da je sve u novinarstvu crno jer imamo primjera konstruktivnog novinarstva, a s druge strane za neke je stvari jednostavno teško dati neka rješenja (primjerice, kako povećati efikasnost pravosuđa kad se ni stručnjaci o tome ne slažu. Zato ne treba imati iluzija i postavljati konstruktivno novinarstvo na pijedestal božanstva. Jer osim što znaju biti i neprofesionalni, i novinarima je, kad je riječ o konstruktivnoj novinarskoj kritici, vrlo često skučen prostor djelovanja.Skeptici smatraju da je takvo nazovi konstruktivno novinarstvo, u kojem se traže primarno rješenja a negativne su pojave samo poticaji za nalaženje rješenja, jednostrano pozitivno, plitko i nekritičko. Primjerice, nije riješen problem dugačkih redova u zdravstvu. Zašto bi to bilo nekritičko novinarstvo ako se upozori na problem i pokuša se uz pomoć stručnjaka ili javnosti pronaći rješenje? To je zapravo konstruktivna novinarska kritika gdje riječju ‘kritika’ jasno i nedvosmisleno upućujemo na problem i uzročnika problema, a riječju ‘konstruktivna’ označavamo našu želju da riješimo problem. Iako nemamo ambiciju da dajemo svoj prilog teoriji konstruktivnog novinarstva (ako ona uopće i postoji), možda je to bolji izraz od konstruktivnog novinarstva jer se time izbjegava etiketa nekritičkog, plitkog itd.