Kazališna, filmska i televizijska glumica Olga Pakalović (38) zapaženo glumi u seriji‘ Novine‘ na Hrvatskoj televiziji. Uloga Alenke Jović-Marinković odudara od uloga krhkih žena s kojima se ponajviše povezuje i pokazuje da je spremna za drugačije pothvate. Za nju je uloga žene koja žudi za uspjehom i moći bila izazov koji ju je nadahnuo, ali u koji je, veli, dala i dio sebe.
Dvanaestodijelna serija prema scenariju Ivice Đikića Olgu je ponovo sretno spojila i s Daliborom Matanićem, redateljem ‘Novina‘, prvi put nakon zajedničkog rada na hvaljenim ‘Finim mrtvim djevojkama‘. Dramska prvakinja Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu osvajala je brojne prestižne nagrade te nastupala u nizu predstava od Miroslava Krleže, Williama Shakespearea, Luigija Pirandella, Fjodora Mihajloviča Dostojevskog do Milana Begovića te drugih. Glumila je u filmovima ‘Halmin put‘, ‘Moram spavat‘ anđele‘, ‘Pjevajte nešto ljubavno‘, ‘Doktor ludosti‘ te ‘Koko i duhovi‘. Osim u ‘Novinama‘, Olgu se može vidjeti u kinima u komediji ‘Ministarstvo ljubavi‘ (također u drugačijoj ulozi od uobičajenih), u HNK igra u drami ‘Bella figura‘ Yasmine Rezem, a u pripremi je i praizvedba ‘Ljudi od voska‘ Mate Matišića u režiji Janusza Kice. Olga je i majka kćerkice iz petomjesečnog braka s modnim dizajnerom Marokancem Samijem Bergamaneom.
- Kako ste se pripremali za ulogu? Jeste li provodili vrijeme u nekoj redakciji?
- Nisam, a bude li druge sezone, svakako bih voljela prošetati hodnicima, baciti pogled na ured i radni stol urednika i osjetiti atmosferu nastajanja dnevnog lista. Popričati s novinarom ili urednikom bila bi za mene velika privilegija. Za ulogu sam se spremala tako da sam slagala kockicu po kockicu, čitajući između redaka osobine karaktera, postupaka, promašaja koje moj lik nosi. Promatrala sam ljude koji imaju određenu moć, njihovo držanje, govor tijela, kako ih nosi prostor, kojom brzinom prelaze preko krucijalnih trenutaka, kako uspješno i sa stajalištem lažu odnosno prikrivaju sebe, dijelom kako bi se zaštitili, a dijelom kako bi postigli ono što žele. Sve sam to već negdje vidjela, sve sam to već možda i sama prošla, a bilo je pitanje i rizika hoće li moj zamišljaj, kao autora tog lika, biti stvaran odnosno hoću li biti uvjerljiva.
- Što mislite o ulozi koju glumite? Je li teško glumiti uloge poput Alenke Jović-Marinković?
- Uloga Alenke Jović-Marinković ima sasvim dovoljno materijala da se da naslutiti njezina ambicioznost, želja za uspjehom, poltronstvo, nespretnost, razočaranost. Uloga mi je zbilja draga jer riječ je bila o materijalu koji me je inspirirao riječima: ‘Vozi! I ne zaustavljaj se!‘
- Sliči li vam i po čemu? Volite li takve uloge?
- Slična mi je onoliko koliko sam sebi dopustila biti praktična, brza i ne gubiti prilike iz vida. Sve sam to ja i nju sam prilagodila sebi. Pokušala sam je razumjeti i obraniti. Naravno, ne živim Alenku, samo sam sebe malo posudila njoj.
DOBITNICI LIDER TREND DARIVANJA: Nikolina Masar (Zagreb), Željka Rakuljić (Slavonski Brod) i Hrvoje Vojnić (Zagreb)
- Kako vam se sviđa novinarski život? Je li zamršeniji od glumačkog? Imaju li te dvije profesije išta zajedničko?
- Zadaća glumca je da iluzijom i svjesnom laži glumačke igre kreira istinu na sceni ili pred kamerom. Zadaća novinara je da brani pravo na objektivan komentar. Istina je tu i dostupna je, a koliko će objektivno biti prenesena, ovisi o odgovornosti i profesionalnoj etici. Svatko je prepušten sam sebi, svom znanju i snalažljivosti. Teško je generalizirati, profesija sama za sebe ne znači ništa, stvarnom je čine ljudi koji se njom bave. I među glumcima i među novinarima ima onih koji taj posao obavljao profesionalno i odgovorno, kao i onih koji se time nikako ne mogu pohvaliti.
- Što mislite inače o svim tim zakulisnim igricama, nadmetanjima i nametanju utjecaja? Koliko je to u ljudskoj prirodi?
- Ne bih rekla da je to u ljudskoj prirodi. Rekla bih da je to tu zato što su ljudi mahom izgubili kontakt s ljudskom prirodom, pa kao kompenzaciju onoga što im suštinski nedostaje da budu zadovoljni i namireni mutiraju u mehanizme željne moći i superiornosti. Budući da tim sredstvima nikada ne može doći do mira jer ga nijedna ego moć ne može donijeti, ta gladna zvijer ide dalje i dalje i dalje i ne zaustavlja se.
- Zašto su uvijek zanimljivije i izazovnije uloge zločestih osoba? Dobri su uvijek pomalo dosadni?
- Ne mislim da su dobri dosadni, samo nas možda manje provociraju. Sve ‘neprihvatljivo‘ što skrivamo sami od sebe, uživamo gledati kod drugih kao voajeri, s lakoćom osuđujemo druge, teme su za trač i vrlo često imamo lažan osjećaj da je s nama sve u redu. Nesvjesni toga da već sutra i mi možemo biti etiketirani kao ‘zločesti‘.
- Gdje više volite glumiti: u kazalištu, serijama ili filmovima? U čemu je razlika?
- Volim svoj posao. Volim i sinkronizacije crtića i radiodrame i kazalište koje obuhvaća klasični repertoar, dječje kazalište, pantomimu, klaunove, eksperimentalno kazalište, dramske i komične serije, filmove kratke i duge, komedije i tragedije, ratne, političke, ljubavne, sve volim. I sve je svaki put različito. Osim što su to različiti mediji pa se i proces razlikuje, svaki projekt jedinstvenim čine ljudi s kojima surađujem i predložak na kojem radimo. Filmova se, nažalost, ne snima mnogo i ne stižu svi na red, ali ja sam, srećom, imala prilike za ta, meni predivna i dragocjena iskustva. U kazalištu radim mnogo više, zaposlena sam tamo i u stalnom sam, dugogodišnjem treningu, bez kojeg se teško mogu zamisliti.
- Ne pojavljujete se u sapunicama, kojima su se okrenuli mnogi hrvatski glumci.
- Nemam ništa protiv sapunica, samo bih radije, ako mogu birati, izabrala neku drugu formu. Poštujem taj posao i sve kolege koji ga rade i smatram da je iznimno naporan i težak. Na sapunicama se radi prebrzo i površno, u dugim razdobljima, zbog produkcijskih uvjeta i potreba, a ja imam neki drugi ritam i teško bi mi bilo, praktično i organizacijski, biti na taj način predana nekom projektu na, recimo, osam mjeseci. Nekad sam imala drukčiji odnos prema tome, zaneseno-romantično-nazoviumjetnički i unaprijed sam bila protiv takvog rada. To se promijenilo i nisam više tako isključiva. Ići ‘trbuhom za kruhom‘ za mene je legitimno i realno.
- Koje su vam uloge najdraže, a koje biste još željeli glumiti?
- Nemam odgovor na to pitanje, razne su mi uloge bile drage u raznim životnim etapama. A za budućnost? To znam još manje. Željela bih igrati uloge koje mi nisu na prvu loptu bliske, ali mogu ih razumjeti i osjetiti, koje me mogu isprovocirati da odem u neka osobna, još uvijek nepoznata područja. Voljela bih se isprobati i u nekim novim vještinama, primjerice, učiti pjevati, svirati ili plesati na svili (tj. na tkanini, otprilike slično plesu na šipki, op. a.). Nešto novo i inspirativno.
- Zašto ste postali glumica? Jeste li sanjali da ćete biti holivudska zvijezda?
- Od svoje treće do sedme godine, sanjala sam da razaram Hollywood. Od sedme do jedanaeste, skidala sam izraze lica holivudskih glumica i otkrila hrvatsko kazalište. Od jedanaeste do sedamnaeste, otkrivali su mene, a ja sam u igri izbacivala materijal koji je u meni bio. U osamnaestoj sam upisala Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu. Danas sam na naslovnici Liderova Trenda i cijeli moj dosadašnji glumački put obojen je nekom pozitivom koliko god je pritajen i tih. Najvažnije mi je da proširujem svoje granice, sve drugo manje je važno...
- Kako je bilo vratiti se glumi nakon rođenja Gale i stanke od dvije i pol godine?
- U nekim sam trenucima zbilja mislila da se nikad neću vratiti glumi, a onda kad sam opet počela raditi, iznenadilo me koliko mi je lakše i koliko volim taj posao. Mnogo se toga promijenilo, neke težine i komplikacije nestale su kao rukom odnesene, jer majčinstvo je, smatram, mnogo kompleksniji i odgovorniji proces od bilo kojeg posla na ovom svijetu.
- Nije lako bilo ni okončati brak prije dvije godine. Kako se danas osjećate? Mislite li da ste negdje pogriješili? Biste li nešto drugačije napravili?
- Nikad nije lako prekinuti odnos, bilo koji. Ali ne bih ulazila u prevelike detalje, nisam baš sigurna da su javni mediji mjesto za moje ispovijesti, to ću čuvati za razgovore s prijateljima i stručnim osobama. Dakle, osjećam se dobro i mislim da bi mi mnogo teže bilo da sam ostala u odnosu koji za mene nije bio dobar, zdrav, kvalitetan. Sigurno sam u mnogočemu pogriješila i važno je da sam pogrešaka svjesna i da ono što sam naučila ubuduće primjenjujem.