15. rujan 2015.

Politička bitka za svaki ‘lajk‘ i ‘tvit‘ do posljednjega glasa

Jasmina Trstenjak
Jasmina Trstenjak

[gallery columns="5" ids="227099,227100,227101,227102,227103,227104,227105"]

Mrežne posvuduše na svojim ‘politselfijima‘ oru, maljaju, čiste, voze trajekte, kuhaju, navijaju, gađaju strijelom, jašu. Žestoko lobiraju. Razgaljuju srca svojih fanova koji im uzvraćaju jednako punoga srca

Više-manje svaki političar ima profil na nekoj od društvenih mreža, no uglavnom se njime koristi kao ‘online bilboard‘, a ne za stvarnu komunikaciju s građanima. Marko Rakar, bloger i komunikacijski savjetnik, konstatira da društvene mreže upotrebljavaju na isti način kao što Papa drži Angelus – urbi et orbi (gradu i svijetu).

– Odašilju se neke poruke bez bilo kakve potrebe ili želje za dvosmjernom komunikacijom. Ima nekoliko iznimaka i nekoliko ‘manje bitnih‘ političara koji se aktivno koriste društvenim mrežama i u tome su jako dobri. Primjerice, SDP-ovka Marija Lugarić ili bivša premijerka Jadranka Kosor, kojoj Twitter sjajno leži. Zabavno ih je promatrati i ući s njima u polemiku – ističe Rakar.

Kosor ima 5854 sljedbenika na Twitteru, britka je i uspije pogoditi ‘u sridu‘ u samo 140 znakova, koliko Twitter dopušta. Tako je svojedobno odaslala zanimljivu poruku u jeku rasprave o ‘outsourcingu‘ objavivši sliku sebe kako čisti u stanu uz natpis ‘Široka rasprava o outsourcingu‘. ‘Tvitate li sami ili vam pomaže netko od suradnika?‘ pitao ju je tada jedan od njezinih sljedbenika. ‘Sama, sama. Zašto mislite da to nije moguće? A i tko bi mi pomagao? I zašto? Osim toga, teško da bih bila zadovoljna tuđim stilom cvrkutanja‘, duhovito je odgovorila.

Tko sâm uređuje svoj profil?

Ona je, uz još neke pojedince, iznimka jer to radi sama. Pojedinačni zastupnici, poneki načelnik općine ili gradonačelnik također to rade sami. Primjerice, riječki gradonačelnik Vojko Obersnel. Općenito gledano, s lijeve strane političkog spektra profili su otvoreniji i fleksibilniji. Ipak, većina političara ne vodi sama profile, nego im to rade drugi ljudi, osobito onima na vrhu. Ako gledamo isključivo profile političara na javnim funkcijama, kao i službene kanale Vlade ili Sabora, onda se nameće zaključak kako je temeljna funkcija tih online timova istovjetna onim ljudima koji se nalaze s druge strane online računa telekoma:

– Njihov je posao da malo ublaže vaš bijes i frustraciju i da se na njima istresete koliko možete. Odgovori koje oni daju jesu ‘cut&paste‘ iz njihovih postupovnih priručnika. Iz te interakcije može izaći malo dobroga, osim što frustrirani građanin može reći kako im je odbrusio, a ovi su nemušto odgovorili. Slično je stanje u drugim zemljama. No zapravo nema kvalitetne komunikacije ako iza druge strane online fan-stranice ili računa na Twitteru nije upravo onaj političar na čije ime taj kanal glasi. Tek onda možemo očekivati autentičnu komunikaciju i sadržaj koji nam se može ili ne mora svidjeti, ali interakcija je stvarna i vrijedna – poručuje Rakar.

Vrdoljaka se najviše ‘lajka‘

Profil ministra Ivana Vrdoljaka na Facebooku ‘lajkalo‘ je 18.962 ljudi, po čemu je ministar s najviše ‘lajkova‘. Vijesti se biraju prema važnosti za građane, aktualnosti i općenito značenju za rad Ministarstva gospodarstva. Dio je vezan uza sâm rad Ministarstva, a dio objava njegova su osobna razmišljanja, citati poznatih i slavnih i slično.

– Ministar inzistira na tome da se objavljuje apsolutno sve vezano uz rad Ministarstva kako bi građani bili upoznati sa svim programima, mjerama, rezultatima, zapravo sa svime što rade djelatnici Ministarstvo gospodarstva i on sâm – napominju u Ministarstvu. Međutim, kažu da zbog svakodnevnih obveza ministar ne može odgovarati na komentare, ali trudi se barem ‘lajkom‘ zahvaliti na komentarima i prijedlozima.

I drugi državni dužnosnici imaju svoje profile i čak su malo ležerniji u pristupu, baš kao i europarlamentarci. Život ‘na mreži‘ sastavni je dio svakodnevnog života Marka Krištofa, ravnatelja Državnog zavoda za statistiku (DZS). Iako je i na drugim društvenim mrežama, preferira Facebook.

– Uz osnovni podatak trudimo se pružiti dodanu vrijednost, odnosno kratak komentar i grafički prikaz. Promjena u načinu publikacije podataka i meni je olakšala način na koji komuniciram pa sada često i s privatnog profila dijelim zanimljive podatke prilagođene društvenim mrežama – govori Krištof.

Picula ne polemizira

Osim dijeljenja podataka trudi se reagirati na tuđe objave kad je riječ o pogrešnoj interpretaciji statističkih podataka, a katkad se uključuje i u rasprave na privatnim profilima kolega ekonomista ili u grupama poput ‘Croatian economists and friends‘.

Zastupnik u Europskom parlamentu Tonino Picula priznaje da nema naviku ulaziti u diskusije jer, kako kaže, oba profila (Facebook i Twitter) služe mu isključivo za komunikaciju s građanima koje nema priliku sresti na ulici, a ne za nekakvo polemičko dokazivanje.

– Razumijem da ljudi imaju potrebu komentirati. Ja sam javna osoba i k tome političar. Kad kritika i komentara ne bi bilo, jako bih se zabrinuo. Opet, rado odgovaram na pitanja građana. Najčešće upite dobivam o vizama za SAD, što je pitanje na kojem radim od početka svog mandata 2013. Također, rado prihvaćam sugestije i korisne kontakte vezane uz druge dvije meni vrlo važne teme: mali ribolov i zaštitu otoka te zaštitu malih proizvođača i proizvođača autohtonih hrvatskih proizvoda – govori Picula kojeg na Twitteru prati 3355 ljudi, a na Facebooku više od 22 tisuće.

Za razliku od Twittera, koji je posve osoban, Facebook uređuje sa suradnicima iz svog ureda. Rado i podijeli neke događaje iz privatnog života: kćerin ulov prve ribice, njezin prvi dan u školi, čestitku ženama za Dan žena ili fotografiju svog razreda nakon proslave 35-godišnjice mature.

Lijevi aktivniji, desni discipliniraniji

Danas bez društvenih mreža jednostavno nisi dovoljno vidljiv, smatra, a na pitanje vidi li koristi od prisutnosti na njima odgovara: ‘Apsolutno!‘

Međutim, ne rade baš svi tako. Postoje i oni političari koji se društvenih mreža uglavnom sjete uoči izbora, zaboravljajući da je riječ o dvosmjernoj komunikaciji u kojoj se odnos gradi tijekom vremena i kvalitetom međusobne interakcije. Krešimir Macan, poznati PR stručnjak i vlasnik Manjgure, kao iznimke izdvaja bivšeg predsjednika Ivu Josipovića, koji je često sâm odgovarao na komentare i stavljao statuse na svoju stranicu, kao i sadašnju predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović. Njima se mogu pridružiti pojedinci na lokalnim razinama, poput pulskoga gradonačelnika i sada predsjednika IDS-a Borisa Miletića. Na lokalnoj razini društvene su mreže pridonijele uspjehu pojedinih opcija, poput Marijane Puljak u Splitu ili Bože Petrova u Metkoviću.

– Problem nastaje u komuniciranju na nacionalnoj razini, iako su se i tu dogodile velike promjene zbog važne uloge koju su društvene mreže, prije svega Facebook, imale u protekloj predsjedničkoj kampanji pa sada svjedočimo oživljavanju profila, odnosno stranica,  i Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka. Lijeva strana političkog spektra općenito je aktivnija u komunikaciji zbog nastupa Vlade na svim društvenim mrežama i zbog općenito veće otvorenosti prema javnosti. Na desnom spektru pak imamo disciplinu koja se s terena prenijela i na društvene mreže. Zbog bolje organiziranosti i uvezanosti Tomislav Karamarko ima i više pratitelja stranice od one Zorana Milanovića te bolju interaktivnost na stranici jer njegove objave bez problema dosežu tisuće ‘lajkova‘, dijele se i komentiraju. I to je trend koji pratimo još od predsjedničkih izbora, kad je fotografija tadašnje kandidatkinje Grabar-Kitarović i Ante Gotovine probila sve rekorde u interaktivnosti – govori Macan.

Trendovi koje vidimo u svijetu govore da društvene mreže ipak služe više za privlačenje zainteresiranih birača kako bi ih se poslije uvuklo u druge izravne komunikacijske kanale, ali i da same mreže nisu toliko presudne u izbornim procesima koliko sve ono što se događa u pozadini.

Više ukras nego alat Zato je i donekle jasno, smatra Macan, da ih većina hrvatskih političara vidi kao alat koji moraju imati zbog cjelokupnog imidža, ali ga zbog takva shvaćanja i upotrebljavaju samo kao ukras, a ne stvaran alat s pomoću kojega se ‘lajk‘ može pretvoriti u stvaran glas na dan izbora.

– Uspjeh se ne postiže preko noći, već dugoročnim strateškim pristupom, koji je još dalek većini hrvatske političke elite. Njima je katkad dovoljno pohvaliti se da imaju više ‘lajkova‘ od konkurencije, no ako su to već postojeći glasovi ili stranačka mašinerija, te glasove već imaju – konstatira Macan.

Izbore odlučuju neodlučni, nastavlja, i mora se naći način da se do njih dođe, što je velik izazov ako je većina birača danas razočarana političkom elitom. Dakle, utrka za ključne glasove, odnosno glasove neodlučnih, bit će bitka do posljednjeg ‘lajka/tvita‘. I sigurni smo da će češljanje društvenih profila naših političara postati još zabavnije, pogotovo ako nastave s kuhanjem rakija, jahanjem konja, gađanjem jabuka sjekirom…