Iako ih je oduvijek bilo, u posljednje vrijeme sve je više razmažene djece. Prava je inflacija malih diktatora koji misle kako svijet postoji samo radi njih i ispunjavanja njihovih želja. Mali ‘kraljevi’ i ‘kraljice’ gdje god se pojave osjećaju se kao na prijestolju, a nazočne doživljavaju slugama pokornim. Što ta mala, slatka bića pretvara u razmažena ‘čudovišta’? Roditelji! Iako su istraživanja otkrila da se neki ljudi rađaju zli, odgoj je taj koji čuda čini pa od dobroga može napraviti loše i obrnuto.
Razmaziti dijete nije zločin nego nepromišljenost čije će posljedice jednog dana snositi i roditelji i djeca. Dijete kojemu roditelji ispunjavaju sve želje, i koje upravlja njima umjesto oni njime iako nije svjesno ni tko mu ‘glavu nosi’, odrasta u uvjerenju da je njegova želja mjerilo svega i da nije odgovorno nizašto. A to je siguran put do formiranja nezrele, neodgovorne i nesamostalne odrasle osobe nespremne za život, kojoj će svi biti krivi za vlastiti neuspjeh.
Poneseni emocijama
Odgojiti samopouzdanu, marljivu, odgovornu i poštenu osobu najteži je od svih poslova i jedini za koji ne postoji obrazovanje. Psihološku pomoć roditelji potraže tek kada dijete izmakne kontroli i kada posustanu u ispunjavanju njegovih želja i obavljanju njegovih poslova. Razloga tomu je više; s jedne strane mnogi roditeljstvo doživljavaju kao najbolje što im se dogodilo pa, nošeni emocijama, zapravo ni ne odgajaju dijete nego, ushićeni njegovim postojanjem, čine sve što mogu da omiljeni potomak ne osjeti ni najmanju traumu odrastanja. A s druge strane je ono što je u ovome trenutku još važnije - nedostatak vremena.
Čak i racionalni roditelji posustaju pred sve dinamičnijim načinom života osjećajući grižnju savjesti zbog nedostatka vremena za bavljenje djecom. Zbog toga izgube odgojne kriterije pa dijete, umjesto da mu pomognu, najčešće ne pripreme za život.
Teško je odoljeti utjecaju suvremenog načina života koji ubrzano mijenja svjetonazor i upitnim čini baš sve tradicionalne norme i vrijednosti, te ih regulativno mijenja ostavljajući sve manje prostora roditeljima kao mjerodavnim odgajateljima. Roditelj više ne smije ni na koji način kazniti dijete jer bi mogao biti proglašen zlostavljačem, a s druge strane, mehanizam koji ga ograničava ne nudi rješenje u situacijama kada ponašanje djeteta iziskuje ‘radikalne’ metode.
Komponente odgoja
Danas mnogi roditelji pod pojmom ‘odgoj djeteta’ najčešće podrazumijevaju ne dopustiti mu plakati, gubiti, ljutiti se, razočarati, dijeliti, raditi, suosjećati, poštovati…. A život je baš sve to; uspjeh i neuspjeh, radost i tuga, ljudi koji žive oko nas i s nama, dobitak i gubitak, suze i smijeh….
Popustljivost je ono u čemu roditelji najčešće griješe odgajajući dijete, a popušta li mu se od najranijih dana, teško da će ikad više moći postaviti granicu koju dijete neće smjeti prijeći.
Psihologinja Ljubica Uvodić-Vranić na pitanje kako razmaženost djeluje na psihu djeteta odgovara:
- Dvije su osnovne komponente odgoja: prva je komponenta emocija kad odgajamo tako da volimo one koje odgajamo, emocionalno ih punimo, ugađamo im, hvalimo, potičemo, popuštamo im, pomažemo im, razumijemo ih i toleriramo njihove male, srednje pa i velike nespretnosti. Tako odgajamo kreativne, sigurne i zadovoljne ljude koji imaju samopouzdanje jer se osjećaju zaštićenima. Druga odgojna komponenta je dati zadatke, očekivati izvršenje, ocijeniti uradak i ukazati na njegove dobre strane, tražiti postupno samostalno obavljanje sve težih i težih zadataka i njihovo izvršenje. Takav pristup je koristan kad se poštuje, povećava odgovornost, savjesnost i podiže samopouzdanje jer se oni koje odgajamo osjećaju moćni i ispunjeni vlastitim postignućima – objašnjava Uvodić-Vranić.
I jedna i druga odgojna komponenta imaju prednosti i mane, smatra gospođa Uvodić-Vranić. Prva pomaže u odgoju slobodnog umjetnika, kreativnog i zanimljivog. Rizici su da takva osoba ne bude dovoljno samostalna i odgovorna, da ne uspije adekvatno funkcionirati bez zaštite, te da ne iskoristi talente jer ih ne razvija.
Druga komponenta pomaže u odgoju odgovornog člana društva koji odlično razumije svoje dužnosti. Rizici su da takva osoba bude previše samokontrolirajuća i da ne pronađe pravu ravnotežu između dužnosti i zabave.
Često se dogodi da jedan od roditelja nameće prvu komponentu, a drugi drugu.
Štetno maženje
Važno je da se roditelji ili drugi odgojitelji slažu međusobno oko toga koliko je djetetu potrebno igre, a koliko vremena za zadaću, te koliko vježbe koju talent ne može nadomjestiti. Ta sloga izbjegava rizik da se dijete naslanja čas na jednog čas na drugog, odnosno da iz te nesloge vozi neki svoj slalom ne znajući zapravo kako treba biti i tko je u pravu. I na kraju sve to još dodatno zakomplicira maženje djeteta.
- Mazeći dijete dajemo mu potrebnu sigurnost i zaštitu. Što je dijete manje, to je zaštita veća. Kako dijete raste - rastu i zadaci. Bebi se guguće. Djetetu koje zna govoriti govori se toplo, nježno, ali bez tepanja jer ono od roditelja mora naučiti pravilno govoriti. Djetetu koje ne zna napisati neko slovo možemo pomoći držeći ga za ručicu i skupa pisati s njim dok ne nauči, ali pisati umjesto djeteta koje to zna nepotrebno je i štetno maženje – kaže Uvodić-Vranić naglašavajući da roditelji svjesno ili nesvjesno previše ugađaju djetetu i tako se emocionalno pune.
Zdrava samostalnost
Neki roditelji nemaju dobar partnerski odnos ili su nezadovoljni poslom pa sve svoje emocije stave na jednu kartu - dijete. Djetetu to godi neko vrijeme, ali kasnije postaje nesigurno jer nema vlastitih postignuća. Dijete možda postaje nervozno jer rastu njegova očekivanja u odnosu na roditelja. Ono nema pravu sliku o sebi pa očekuje da se i svi drugi oko njega odnose prema njemu kao i roditelj koji ga mazi. Kako to drugi ne rade, dijete je s njima u konfliktu i krivicu za to prebacuje na njih. Stvari se dodatno kompliciraju kada dijete uđe u pubertet ili postane adolescent pa mu brojne usluge roditelja koji ga obožava nisu dovoljne, a nije razvilo socijalne vještine pa ne zna proširiti krug koji mu postaje preuzak. Takvo dijete postaje odrasli djetinjasti i nezreli čovjek koji će optuživati roditelja koji mu je sve dao kao krivca za svoju nesreću.
- Svi su na gubitku. Roditelj koji je razmazio dijete osjeća se nepravedno optužen jer je mnogo ulagao, a razmaženi mladi čovjek osjeća se zakinutim. Postaviti granicu nije lako. Veliko je umijeće znati dati dijetetu ono što samo ne može dobiti. Mnogi roditelji djeci daju premalo ili previše ljubavi, pozornosti i novca. No odgajati znači naučiti dijete da zna učiti, voljeti i raditi kako bi postalo samostalan i zreo odrastao čovjek.
Nažalost, mnogi roditelji svoje rupe u samopouzdanju i emocijama krpaju prevelikim štićenjem djeteta i kupovanjem dječje ljubavi. A kao što se oduvijek zna, ‘ljubav se ne trži niti ne kupuje’. Kad učimo dijete da bude odgovorno - mislimo na njegovu zdravu samostalnost. Kad volimo dijete - učimo ga kako voljeti druge – kaže Uvodić-Vranić poručujući da je iznimno važan i odnos djeteta prema roditeljima. Treba biti zdrav i bez emocionalnih ucjena jer to nije jedini odnos nego baza iz koje dijete kreće prema drugim ljudima koji će mu biti važni u partnerskim, prijateljskim i kolegijalnim odnosima.