Internetski mudrijaši koji su prije punih pet godina usvojili kraticu FOMO (Fear of missing out), vjerojatno nisu ni slutili da će njihova naizgled šaljiva i bezazlena umotvorina danas ući u registar mentalnih boljki modernog čovjeka. Naime, FOMO, slažu se američki psihijatri, vrlo je opasan sindrom koji može osjetljiva bića gurnuti u anksioznost i depresiju, prouzrokovati osjećaje niže vrijednosti, apsolutnu apatiju i nezadovoljstvo životom koji nije, a niti će ikada biti savršen. FOMO je posebno prisutan među mlađom generacijom potrošača, milenijaca (od 18 do 36 godina), a definira se kao sveprisutan strah od toga da ne žive život punim plućima, da uvijek postoji nešto što propuštaju ili trebaju nadoknaditi jer će im u suprotnom život biti ništavan, promašen ili, u najboljem slučaju, beskrajno dosadan. Ono što taj strah čini posebno opasnim jest što on nije konstruktivan čak ni kada potakne na akciju. Naime, u većini slučajeva kada pojedinac krene nadoknađivati propušteno, shvati da ga to uopće ne veseli onoliko koliko je mislio i da se njegov život nije stubokom promijenio ili, još gore, dok je on sudjelovao u strahu da ne propusti, propustio je nešto treće. Ako je suditi prema izjavama koji su psihijatri i ini stručnjaci dali stranim medijima koji su obrađivali temu FOMO-a, budućnost nije nimalo svijetla jer FOMO prerasta u epidemiju koju je moguće u potpunosti iskorijeniti jedino ako netko ‘ugasi‘ internet za vijeke vjekova.
POTRAŽITE NOVI BROJ LJETNOG LIDER TRENDA
Strah iz pećine Kako navodi Slate, strah od propuštanja seže još u doba kada su praljudi naganjali mamute i skupljali bobice. Budući da je njihov vijek trajanja bio dulji ako su u grupi kosmatih pećinaraca, a ne da životom brode sami, bilo je iznimno važno voditi računa o tome jesu li uklopljeni i uključeni u aktivnosti ostatka ekipe. Posao amigdale, skupa žlijezdi poznatih i kao centar emocija, bio je oglasiti alarm ako bilo što, pa tako i osjećaj isključenosti, zaprijeti ljudskoj egzistenciji i to sve kako bi se čovjeka potaknulo na reakciju, odnosno spašavanje golog dupeta. I premda danas isključivanje iz grupe nije smrtna presuda, amigdala i dalje trubi alarm. Ta vrlo pojednostavnjena interpretacija bioloških procesa objašnjava duboku ukorijenjenost straha od propuštanja, koji je star koliko i čovjek. No ogroman je problem što je taj strah intenzivniji nego ikad i to prije svega zahvaljujući društvenim mrežama, a zatim i mnoštvu informacija koje korisnik mora savladati kako bi bio u tijeku i, na kraju, paradoksu izbora koji samo budi nezadovoljstvo prosječnog potrošača. Zbog društvenih mreža korisnici mogu nesmetano viriti u tuđe živote i premda je jasno da je online život uglavnom nestvaran ili, bolje rečeno, isceniran i lažan, na podsvjesnoj razini izaziva tjeskobu i zavist promatrača. Zašto ja nisam na nedjeljnom ručku u finom restoranu? Zašto i moje dijete ne jaše konje vrane za školskih praznika? Zašto sa svojim draganom i ja ne ljubujem na Sejšelima? Zašto tuđi životi izgledaju smislenije, sadržajnije i veselije nego moj? Što krivo radim? Ma koliko god se na svjesnoj razini trudili stopirati taj suludi i beskorisni tijek misli, nevolja je u tome što u korisniku i dalje čuči sjeme nezadovoljstva koje, ne uništi li ga se na vrijeme, baca sjenu na sve segmente nečijeg života. On, jednostavno, prestaje biti dovoljno dobar. Treba li naglasiti da to gura u depresiju? Ne treba, je li tako?
U tijeku stvari Ako ste jedan od onih koji ne posjeduje profile na društvenim mrežama ili pak ne mari za tuđe živote provučene kroz filtre, strah od propuštanja može vas zaskočiti i kad je riječ o vođenju svakodnevne konverzacije o bilo kojem događaju koji se zbio izvan vaša četiri zida. Naime, odjednom je postalo silno važno biti u trendu s recentnom holivudskom produkcijom, Netflixima, HBO-ovima, štrajkovima i Kardashianima; savladati nevjerojatne količine informacija o tome što se sad nosi, sluša, gleda i koga se podržava. Ako niste u tijeku, mogli biste dobiti onaj pogled s dignutom obrvom i pitanje ‘Pa gdje ti živiš?!‘. Taj je pritisak posebno vidljiv kod sirotih milenijaca koji, pazite sad ovo, u prosjeku provedu 17,8 sati (!!!) na dan konzumirajući različite medijske sadržaje. Prema istraživanju Crowdtapa, taj nevjerojatan podatak odnosi se i na broj sati tijekom kojih su korisnici izloženi medijima, ali i vremenu koji se potroši paralelnom konzumacijom različitih medija (npr. u simultanom surfanju po internetu, društvenim mrežama i gledanju televizijskog programa). S obzirom na tu zabrinjavajuću izloženost ne čudi da su milenijci i više nego ikoja ranija generacija ukorak s trendovima, ali i u većem strahu da će propustiti neku, za njih u tom trenutku, važnu vijest i, opet, biti isključeni iz grupe. I na kraju, tim silnim uzrocima FOMO-a valja dodati i sintagmu paradoksa izbora: što je veći izbor proizvoda i usluga, to je veće nezadovoljstvo. FOMO je, dakle, neki neobičan miks strahova, previsokih očekivanja i razočaranje jer, pokazalo se, osjećaj sreće nakon što se nadoknadi propušteno manji je nego kada se o toj sreći maštalo ili kad je to nešto radio netko drugi.
Zov sirena Vrlo zanimljiva stranica Artofmanliness.com, namijenjena muškarcima i svima koji se takvima osjećaju, ponudila je nekoliko rješenja za izlječenje tvrdoglavog FOMO-a. Za početak, smatraju da FOMO nije uvijek loša stvar te da ne bi trebali ignorirati prve simptome sindroma. Naime, oni možda ukazuju da s nečim u životima zaista niste zadovoljni te da bi trebalo iskopati stvarne razloge straha i pokušati nešto promijeniti. Nadalje, trebali biste popričati sami sa sobom i podsjetiti se da online objave (sjajne fotografije i uzbudljivi statusi) vrlo rijetko reflektiraju stvarno stanje stvari. One su ponekad, kao što je i Hitchcock svojedobno rekao za filmove, život minus onaj dosadan dio, a ponekad potpuno lažna slika nečije stvarnosti. Stvari koje ne valjaju, silni problemi, nesuglasice, depresije i dvojbe, stvari koje su zaista život su i dalje skrivene od očiju javnosti. I na kraju, svatko od nas trebao bi se zapitati za što se uopće koristi tehnologijom koja nam stoji na raspolaganju. Studije su pokazale da odraslim osobama i tinejdžerima korištenje Facebookom u većini slučajeva smanjuje kvalitetu života i daje osjećaj da se vječno trebaju s nekim natjecati bilo u komentarima ili fotografijama, pa si vrijedi postaviti pitanje zašto smo uopće online? Zov virtualnog svijeta ponekad nalikuje onom Odisejevih sirena. Da, internet je vrlo praktičan i bez daljnjega koristan medij, ali prepun je zamki kojih naizgled nismo ni svjesni. Tumaranje tim svijetom ima smisla ako nam to pomaže da ostanemo u tijeku sa stvarima taman onoliko koliko treba, ostanemo u kontaktu s dragim ljudima ili pak prikupimo neke vrijedne informacije. Sve ostalo gubitak je vremena. A čini se i samopoštovanja.
A tek kad vas dohvate MOMO, FOJI ili FOLO…
FOLO – ‘Fear of living offline‘ Ako vam je prilikom planiranja putovanja važna stavka dostupnost internetskog signala, narudžbu u restoranu ili kafiću započinjete pitanjem ‘Imate li WiFi?‘. ili pak u sebi gorko zaplačete tog trenutka kad vam ‘iscuri‘ baterija na pametnom telefonu, vjerojatno bolujete od straha od života offline. Liječi se prisilnom diskonekcijom.
MOMO – ‘Mistery of missing out‘ Nevjerojatno, ali na svijetu zaista živi na stotine tisuća duša koje postaju paranoične onog trenutka kad njihovi prijatelji na društvenim mrežama prestanu stavljati objave. I, zanimljivo, toj paranoji nije uzrok strah da im se nešto ne daj Bože dogodilo već da su toliko okupirani ludom zabavom (na koju vi, naravno, niste pozvani) da ne stignu ništa objavljivati. MOMO je FOMO na potenciju.
FOJI – ‘Fear of joining in‘ Prema Daily Mailu, FOJI (strah od uključivanja) sindrom je suprotan MOMO-u. U njegovu slučaju vi svoje online društvo uskraćujete za objave, ali ne zato jer ne stižete od lude zabave već zato što se bojite da će vaša objava ostati neprimijećena u bespućima društvenog umrežavanja. Ako pomisao na nedovoljan broj komentara i lajkova izaziva tjeskobu i osjećaj niže vrijednosti, potražite pomoć psihoterapeuta.
JOMO – ‘Joy of missing out‘ U onom trenutku kada shvatite da je u redu ne biti zvijezda društvenih medija ili osoba koja je apsolutno upućena u sve trendove iz domene popularne kulture, osjetit ćete nevjerojatno oslobađajući osjećaj koji je jedan od simptoma JOMO-a iliti sindroma ‘radosti propuštanja‘. No i tu valja paziti da ne bi i taj sindrom prešao u neki novi oblik patologije koja se ogleda u apsolutnoj ravnodušnosti i indolentnosti prema svemu što se događa u svijetu.