22. studeni 2020.

Bogati obrtnici još žive samo u romanima

Duh obrtništva kakav je nekada vladao centrima hrvatskih i europskih gradova ostao je sačuvan za generacije koje dolaze tek u Šenoinim i drugim romanima. No to ne znači da nema onih koji odolijevaju buri i oluji uvoza i oštrom zubu vremena

Zagrebačka Ilica, sisačka Prva i Druga te karlovačka Radićeva, baš kao i brojne druge ulice nekoć načičkane radnjama i vrhunskim majstorima zanata izgubile su nekadašnji šarm. Šeširdžija, kišobranara, torbara, kožara, remenara odavno nema, a lokale sve više pune prodavači uvozne robe. Duh obrtništva kakav je nekada vladao centrima hrvatskih i europskih gradova ostao je sačuvan za generacije koje dolaze tek u Šenoinim i drugim romanima. No, to ne znači da nema onih koji odolijevaju buri i oluji uvoza i oštrom zubu vremena.

U Ilici se tako nalazi radnja Josipa Markovića, staklara i uramljivača koji je posao pokrenuo 1919. godine. Atelier Marković sada vodi njegov unuk Damir, koji je obiteljski posao 2000. godine naslijedio od oca.

– Volimo svoj posao. Tradicija je iznimno važna za opstanak jer nam dolazi mnogo djedovih i očevih klijenata i njihovi potomci budući da smo 101 godinu na istoj lokaciji. Svaki klijent je bitan, a mnogi su nam već poput obitelji. Imamo drugačiji pristup nego trgovački centri, pružamo svakom čovjeku koji nam uđe potpunu pažnju. Danas, kada je sustav vrijednosti urušen, ljudima više od ičega trebaju ljudskost i bliskost, a s time dolaze i usmene preporuke koje su najbolja reklama – otkriva nam tajnu svoje opstojnosti Damir Marković, koji sa suprugom, a odnedavno i kćeri uramljuje umjetnine i uživa u kreativnosti u svojoj radionici gdje je počeo raditi s 15 godina.

Najtraženije djelatnosti

Ilica je tada, prisjeća se, posve drugačije izgledala.

– Obrti umiru, nitko više ne želi raditi rukama, svi bi bili menadžeri. U strukovne škole nitko se ne upisuje, odnosno tamo završe samo oni koji ne mogu upisati ono što bi željeli. Kad stari obrtnik više ne može raditi, obrt se zatvara jer nitko ne želi nastaviti raditi – opisuje kako nestaje obrtnički štih iz najveće zagrebačke ulice Marković, koji polaže nadu da će njegova djeca nastaviti što je njihov pradjed započeo.

Prema podacima Obrtničke komore Zagreb, u glavnom gradu posluje 17.406 obrta. Većina ih nudi usluge, proizvodnja je slabo zastupljena, a najviše je zaposlenih u građevinskim obrtima. Tu se ujedno kriju i najveće poduzetničke prilike budući da su građevinari, keramičari, tesari, zidari i svi djelatnici srodnih struka veoma traženi, bili su i prije potresa, a nakon njega samo su još traženiji. S obzirom na to da su putovanja stala, a epidemiološke mjere narušile isplativost poslovanja autobusnim prijevoznicima, mnogi od njih trenutačno bijeg iz lošeg položaja u kojem su se našli traže preusmjerujući dio voznog parka koji je za to pogodan na prijevoz građevinskog materijala. Uslužno zanatstvo, u kojem su automobilske djelatnosti, tiskarstvo i izdavaštvo, graditeljstvo, popravci i održavanje objekata te usluge čišćenja, dominantno je i u Sisačko-moslavačkoj i u Karlovačkoj županiji.

Naravno, uvijek ima onih koji prkose trendovima. U Karlovačkoj županiji tako je svijetli primjer svjećarsko-medičarski obrt Prstec, kojim upravlja Renata Gorišek Prstec.
 

Pršti optimizam


Obrt je pokrenuo njezin otac 1963., a ona je nakon njegova odlaska u mirovinu 1991. preuzela obiteljski posao. Iako je završila srednju medicinsku školu, svakodnevica joj je ispunjena sasvim drugačijim špricama, onima za ukrašavanje licitarskih srca. Svoju odluku nikada nije požalila, istina, svakoga dana suočena je s brojnim izazovima, posebno ove godine, ali to je neće pokolebati.

– Ovako tešku godinu ne pamtim. Prethodnu krizu nisam ni osjetila, ali sad je sve stalo, nema proštenja, otkazuju se manifestacije. Nadamo se da neće dugo potrajati – ističe Gorišek Prstec, koja čak i kroz telefonsku slušalicu zrači optimizmom.
U njezinom obrtu pet je zaposlenih, ima mali kiosk u blizini groblja te štand na karlovačkoj tržnici, a svoje licitare, suvenire, svijeće i medenjake prodaje i mladencima, slatkovodnom akvariju Aquatici te svake nedjelje sa svojim proizvodima 'hodočasti' na proštenja. Gubitke od ove godine pokušat će nadoknaditi na karlovačkom Adventu, a nedostaju joj i redovi ispred štanda koje nerijetko naprave ljubitelji girca, staroga hrvatskog medičarskog pića koje datira još iz 16. stoljeća, a danas ga rijetko tko proizvodi. Sve je manje licitara općenito.

– Prije nas je u Karlovcu bilo pet, ostali smo mi i još jedan obrt koji vjerojatno neće imati tko nastaviti voditi. Imam dvoje djece koja imaju drugog poslodavca, ali mi pomažu. Nadam se da će kći jednom preuzeti posao. Gase se zanatski obrti. Na našoj šetnici u Radićevoj svi lokali su zatvoreni otkad su se otvorili veliki centri, nema više izrade torbica, ključeva i sličnog. To je naškodilo malima koji ne mogu konkurirati cijenama i to je žalosno. Veliki nas centri naočigled uništavaju. Tko nema veću proizvodnju, ne može se održati – završava razgovor nositeljica jednog od starih, tradicionalnih hrvatskih obrta.

Manje frizera i kozmetičara

U Sisačko-moslavačkoj županiji ove godine bilježi se blagi rast obrta što se tiče uslužnih djelatnosti, trgovine, ugostiteljstva i turizma, pa čak i prijevoza te ribarstva i poljodjelstva. No, zabilježen je pad zastupljenosti frizera i kozmetičara. Doznajemo i da je među nedavno zatvorenim obrtima najviše onih iz uslužnih djelatnosti, poglavito frizeraja i srodnih djelatnosti. Premda analize tek slijede, takvi trendovi nisu neobični s obzirom na sve što je sa sobom donijela problematična 2020. godina.

– Proizvodne djelatnosti obuhvaćaju 11,53 posto obrta u županiji. Blagi rast uvjetovan je povoljnijom gospodarskom politikom, rastom izvoza i porastom potrošnje uvjetovanim rastom neoporezivog dijela dohotka. Obrtnici se sve češće uz osnovnu djelatnost bave i ostalim registriranim djelatnostima, onima koje su već aktivne ili se aktiviraju tijekom godine. One su uglavnom sezonskog i povremenog karaktera. Županija je prepoznala opasnost propadanja onih koji stvaraju dodanu vrijednost te je poticajnim mjerama nagradila one koji opstaju, ulažu u proizvodnju i zapošljavaju nove djelatnike. Dio zatvorenih radionica nastavio raditi, ali 'na crno', a dio je zatvorio obrt i registrirao djelatnost na neki od drugih načina, kao što su d.o.o, j.d.o.o. ili OPG – dočaravaju nam jasnije sliku o tome što se zbiva na terenu iz Obrtničke komore Sisačko-moslavačke županije.

'Šteta što ne svratite'

Mada su i tamo prema prihodima i broju zaposlenih najveći obrti specijalizirani za građevinarstvo, u potrazi za obrtničkim reliktima put nas vodi do vlasnika bravarije Bravus Vrbanus. Unatoč tome što bi s desetljećima brušenim umijećem baratanja kovanim željezom svoje znanje i vještine mogao dobro unovčiti u tuđoj radionici, privrženost i ljubav prema obrtu koji je prije 35 godina osnovao s bratom sprečavaju ga da se odluči na taj korak. Čak i usprkos činjenici da je materijalne koristi od posla kojim se bavi sve manje.

– Cijeli moj posao je izazov. Nisam još napravio dvije iste stvari i svaka zahtijeva ideju, razradu pa tek onda izradu. Žao mi je što ne dođete u Sisak – odmah na početku razgovora kaže mi Nenad Vrbanus, pomalo razočaran što našu novinarsku ekipu ne može provesti svojom radionicom koju je zbog manjka posla tijekom pandemije temeljito uredio.
Nekoć je za njega radilo 12 ljudi, a sad nema s kim održavati razmak. Teško mu to pada jer naviknut je na mnoštvo posjetitelja koji se već više od deset godina navraćaju diviti umjetničkoj 'zlatnoj bubi', jedinstvenom Volkswagenovu izdanju koje bismo rado vidjeli uživo.

Nekada je izrađivao stotine metara unikatnih ograda, a najčešće su mu klijenti bili gastarbajteri iz Njemačke, a sada ga često angažiraju njihova djeca. No, za velike projekte više nema afiniteta, zabavlja se izradom sitnijeg namještaja, stolaca, nosača za butelje, a upravo kuje nadgrobni križ opleten ružom.

– Kovao sam ograde kakve se ne mogu kupiti u trgovini. Bilo je to zlatno vrijeme. Polako Kinezi i njihove 'štancane' stvari preuzimaju tržište. Njihovi gotovi proizvodi jeftiniji su od mog materijala. Ubiše nas. Ima još onih koji prepoznaju ručni rad i žele unikate, ali nije svaki dan petak i nema mnogo ljudi koji si to mogu priuštiti – govori Vrbanus, kojeg još deset godina dijeli od mirovine, a nasljednika nema.

Nije ga mogao pronaći ni među radnicima koje je obučavao zanatu jer su svi na kraju odlazili svojim putem. Dapače, kandidata je sve manje, tome svjedoči i kao član nekoliko komisija, između ostalih, i onih za maturalne radove budućih bravara te druge majstorske ispite.

– Došlo je vrijeme da se ljudi srame da im sin ide za bravara – zaključuje možda i posljednji virtuoz u kovanju željeza.

Nema predaje

Dok on nastavlja lupkati svojim čekićem i razmišljati o dugoj zimi i svim uzbudljivim umjetninama koje će jednom zasigurno ponuditi i preko vlastitog webshopa, odlučili smo pozdraviti još jednu obrtnicu, posljednju svoje vrste u toj županiji. Njezino ime je Anita Obranković Kronstein i treća je generacija u više od devedeset godina starom obrtu Lola poznatom po lizalicama, medenjacima i licitarima. Sinovi i suprug svesrdno joj pomažu, ali zasad nasljednika nema. Obrt je to koji iziskuje mnogo truda i odricanja, a dosad ga je održala, kako tvrdi, više zbog ljubavi nego isplativosti.

– Iako je ova godina katastrofalna, i dalje proizvodimo, ali sa smanjenim kapacitetom. Pripremamo se sada za blagdan Svih svetih i čekamo bolju situaciju. U svakom slučaju,i ne pomišljamo na zatvaranje obrta. Nadamo se da ćemo uskoro imati i nove proizvode i da ćemo moći sudjelovati na što više sajmova – pokazuje nam ta medičarka da kad je tradicionalni zanat u pitanju, nema lake predaje.