27. svibanj 2021.

Branimir Vidmarović: Suradnja s Kinom na infrastrukturi je prihvatljiva, ali više od toga moglo bi biti problem

Branimir Vidmarović

    foto Dražen Lapić

Mladi postdoktorand na Filozofskom fakultetu u Puli nametnuo se u posljednje vrijeme kao jedan od autoriteta za vanjsku politiku, geopolitiku i Aziju postavši jedno od viđenijih lica u hrvatskim medijima. Branimir Vidmarović na pulskom sveučilištu predaje na Odsjeku za azijske studije, a svoju svježe stečenu popularnost pored stručnosti duguje i uravnoteženim analizama aktualnih vanjskopolitičkih događaja lišenima poslovičnih zapadnjačkih predrasuda i vrijednosno opterećenih analiza kakve se mogu naći u nekim hrvatskim medijima. U razgovoru za Lider Vidmarović je komentirao poziciju Hrvatske u sve zategnutijim globalnim odnosima, utjecaj Rusije i Kine u Europi, ali i širu geopolitičku sliku.

Kako vidite poziciju Hrvatske između Kine, Rusije, SAD-a i EU-a? Kako se snalazi u ovim sve kompleksnijim odnosima?

Hrvatska nema suvislu koncepciju vanjske politike, niti ju je imala. Jedini koherentni ciljevi vanjske politike bili su ulazak u EU i NATO, što je ispunjeno, no nakon toga nije bilo novih većih inicijativa ili pokušaja da se formiraju novi ciljevi, kako prema susjedstvu, tako i šire. Bilo je nekih rasprava izvan politike, poput okruglih  stolova o tome kamo bi Hrvatska trebala biti orijentirana, na Mediteran, na istok, prema EU itd., no to je sve.

Kako se snalazimo u ovom globalnom preslagivanju snaga u kojem je sve teže balansirati?

Tu imamo tri razine. Jedna je sigurnosna, druga politička, treća ekonomska. Što se prve tiče, stvar je jasna i zaokružena.

Tu smo dosta oslonjeni na Ameriku.

Tako je, tu računamo na Ameriku i NATO, a i u relativno dobrom smo okruženju iz kojeg ne proizlaze ozbiljni sigurnosni rizici. Politički gledano, što god mi mislili, nismo nikakav faktor jer ne utječemo na ništa niti pridonosimo nekom dijalogu. Mi smo kotačić koji upotpunjava Europsku uniju. Gospodarski je problematika nešto drugačija zato što nijedna od navedenih sila Hrvatsku ne vidi kao zasebno tržište, nego kao dio jugoistočne Europe ili Balkana. Nismo više interesantni ni kao ulaz u Europu, taj smo status izgubili u proteklih desetak godina. Uglavnom, ne možemo se od te šire regije ekonomski odmaknuti jer se ne možemo mjeriti sa središnjom Europom.

Što s Kinom? Sudjelujemo u 17+1 inicijativi, ali želimo biti dobri i s Washingtonom i Bruxellesom…

Tu je naš položaj dosta dobar zato što nemamo industrije u takozvanim kritičnim sektorima. Nemamo nekakav posebno interesantan know how koji bi Kinezi željeli kupiti, a koji bi se mogao koristiti u osjetljivim područjima kao što su vojska, razvoj visokotehnoloških  rješenja ili obnovljivih izvora energije, proizvodnja čipova itd. Zbog toga smo, uvjetno rečeno, na sigurnom, zahvaljujući svojoj zaostalosti. Dakle, nema razloga da ne surađujemo s Kinezima na infrastrukturnim projektima poput Pelješkog mosta jer su to projekti niskog rizika. Most je dobar primjer suradnje u kojoj se koristi europski novac i kineski izvođač. Taj eksperiment zasada dobro polazi i budući da nije bilo nekih pritisaka s američke ili europske strane, očito takvi projekti ne predstavljaju problem.

Štoviše, koliko je poznato, nitko nas nije pitao ni za Huawei, iako su Amerikanci hodali od države do države i lobirali snažno protiv te kompanije. 

Da, čak ni to. No, kada bi Kinezi pokazali interes za kompanije kao što su Infobip ili Rimac Automobili, reakcija Bruxellesa i Washingtona bi možda bila drugačija., ali dok se ograničujemo na suradnju oko željeznica, mostova, luka i sličnog, ne postoji problem.

Više o hrvatskom snalaženju u sve kompleksnijim globalnim odnosima i promjenama u međunarodnim odnosima pročitajte u tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.