Još dok se gradila nova zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, ili možda malo poslije toga, Zdunić je darovao računala i ostalu opremu vrijednu sto tisuća dolara. Tvrdi da su mu obećali da će jedna soba nositi ime njegova djeda, ali obećanje nije ispunjeno.
Prije dvadesetak dana razgovarao sam s kanadskim poduzetnikom hrvatskog podrijetla Ivanom Zdunićem i još sam pod dojmom svega onoga što mi je ispričao, odnosno da u ova tri desetljeća nije uspio znatnije investirati u Hrvatskoj. Neke stvari nisu ušle u intervju ponajviše zbog nedostatka prostora, a jedna od njih je i nerealizirani dogovor s čelnicima Nacionalne i sveučilišne knjižnice (NSK).
U uvodu intervjua napisao sam da je Zdunić emotivno jako vezan uza svoga djeda (dida, kako ga zove) Pajcova Zdunića, kojeg je često spominjao tijekom intervjua, i u jednom trenutku, kad je govorio o svojoj donaciji NSK-u devedesetih godina, prije ili poslije otvaranja nove zgrade u Zagrebu, glas mu je zadrhtao, a oči jedva primjetno zasuzile. Davno je to bilo, i to je bio još jedan od razloga zašto ta priča nije ušla u intervju.
No, kada sam poslije razmišljao o tome, odlučio sam to ipak opisati u 'Pravdi', ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što je tom čovjeku često nanošena nepravda u domovini koju neizmjerno voli. Pritom neću spominjati imena ljudi koji su bili tada na čelu NSK-a, jer do njih nisam uspio doći.
Dogovor sobu ne gradi
Dakle, prilikom gradnje nove zgrade NSK-a ili neposredno nakon gradnje Zdunić je obećao donirati materijalna sredstva (računala i sl.) NSK-u u vrijednosti od sto tisuća dolara. Tadašnjim dogovorom između čelništva NSK-a i Zdunića jednu sobu u zgradi trebao je dobiti kanadski biznismen. Bila bi to biblioteka (dakle ni po čemu se ne bi razlikovala od ostatka NSK-a), ali koja bi dobila ime po njegovu djedu – Pajcovu Zduniću.
– Prevaren sam, obećanje nije ispunjeno – reče mi Ivan Zdunić, a glas mu zadrhti izgovarajući zadnju riječ – 'ispunjeno' dok su mu oči jedva, ali ipak primjetno, zasuzile.
Gledao me možda desetak sekundi, šutjeli smo, a onda je rezignirano nastavio: – Nigdje i nikad nisam bio prevaren kao u Hrvatskoj. Može biti zato što ovdje nisam dovoljno oprezan, zato što vjerujem ljudima.
Da ponovim, nisam uspio doći do osobe koja je uime NSK-a tada to obećala Zduniću. Tko zna je li ta osoba danas i živa (nadam se da jest), a mislim da nije potrebno o tome pitati sadašnje NSK-ovo vodstvo, koje s događajem od prije 25 godina ionako nema ništa, iako bi institucionalno moglo imati. Odlučio sam vjerovati Ivanu Zduniću; vjerujem da je sve što mi je ispričao istina, pogotovo zato što smo se neku večer čuli i telefonom nakon što sam mu poslao mail da o tome želim pisati. Telefonom mi je gotovo od riječi do riječi ponovio ono što je rekao i tijekom intervjua.
Bez prozivanja, molim!
Zato u cijeloj ovoj priči neću nikoga prozivati. No, predložio bih nešto, ako mi se dopusti. Danas Zdunić ima 80 godina, kada mu je djed umro, imao je tek 13 i možete zamisliti koliki je utjecaj na tadašnjeg dječaka ostavio kad i danas kanadskom Hrvatu oči zasuze spominjući ga. Mi sad možemo raspravljati o tome je li primjereno da neka soba u NSK-u nosi nečije ime, iako ja tu ne vidim problem, međutim, vidim problem u nečem drugom.
Ako je Zduniću kao velikom donatoru to obećano, onda je bio red da se to obećanje ispuni. Ili mu je odmah trebalo reći da to nije primjereno ili nije u skladu s dobrom praksom ili što već… da čovjek zna na čemu je. Možda zvuči suludo, možda će netko u NSK-u prevrtati očima bude li čitao ovaj tekst, ali ako ljudima u NSK-u to ne bi predstavljalo neki problem, bilo bi lijepo da barem razmisle o tome kakva je mogućnost da se to obećanje ispuni (naravno uz provjeru tko je i kada to obećao, a Zdunić ima i potvrdu o donaciji) sada nakon 25 godina. Čovjeku koji toliko voli Hrvatsku, koji joj je toliko toga dao na razne načine i koji se toliko puta razočarao spomen-soba posvećena njegovu djedu bila bi, stekao sam dojam, velika zadovoljština.
POST SCRIPTUM
U nedavnom telefonskom razgovoru Zdunić mi je ispričao i ono što nije rekao tijekom intervjua, pa nije ni snimljeno. Tek nakon intervencija uspio je dobiti potvrdu od NSK-a da mu je donirao računala i drugu opremu. Iako mu je potvrda trebala da bi kanadskim poreznim vlastima dokazao da je novac potrošio za donacije, tada mu iz NSK-a nisu iz tko zna kojih razloga odgovorili, sve do intervencije jednoga utjecajnog čovjeka. Inače, on i supruga donirali su i 250 tisuća dolara nacionalnoj kanadskoj biblioteci u Torontu (John P. Robarts Library). Zdunić je rekao: – Dogovorili smo se da se određeni broj hrvatskih knjiga uzme preko NSK-a. Iz Kanade smo slali pisma NSK-u, ali odande nikad nisu odgovorili.