17. listopad 2019.

Franjo Luković: Političari se ne brinu o unapređivanju države, nego o tome kako nagraditi i ‘uhljebiti‘ interesne skupine koje ih podupiru

Franjo Luković jedan je od velikih bankara iz vremena u kojemu su lokalne banke imale više samostalnosti i mogućnosti odlučivanja. Ne samo što je najviši među velikim bankarima nego je bio i predsjednik Uprave najveće, Zagrebačke banke, pune dvadeset četiri godine, prvi je hrvatski član Trilateralne komisije i član njezina Izvršnog odbora. Neovisno o tim i drugim funkcijama koje je obavljao, apsolutno je respektabilan i zanimljiv sugovornik.

Tomislav Vuić, donedavno čelni Hrvatske poštanske banke, razgovarao je s Lukovićem nekoliko sati uz ručak u zagrebačkom restoranu Vodnjanka. Luković je kao junior bio je košarkaški reprezentativac. Kaže da bi bez košarke bio mamin sin, igrajući naučio je primati i davati batine, kao i da bez treninga i rada nema napretka i uspjeha. Kao dječak volio je, i još voli, SF literaturu, kriminalističke romane na engleskom i njemačkom jeziku te romane vezane uz poslovne teme i teme iz moderne povijesti. Zadnja je knjiga koju je pročitao 'Name of the Wind' Patricka Rothfussa, i to na unukinu preporuku.

Početkom ove godine objavili ste na mrežnim tranicama 'think tanka' Polazišta i perspektive članak 'Neupitni hrvatski interes' u kojem ste pobrojili prema vašemu mišljenju očigledne, zajedničke interese hrvatskih građana. Vjerujem da mnogo Hrvata ne bi očekivalo toliki interes za ovu temu od bankara koji je član Trilaterale.

Temeljni nacionalni interesi ujedno su misija države kao zajednice građana. Većina suvremenih država ima slične nacionalne interese: što bolje razviti potencijale svojih građana; sigurnost građana i njihove imovine; stabilnost i kompetentnost najvažnijih institucija države, uključujući i, više ili manje demokratski, ustroj vlasti; čuvanje velikih i neobnovljivih ili teško obnovljivih vrijednosti kao što su prostor te socijalna, ekološka i makroekonomska stabilnost i slično; gospodarski razvoj.

Hrvatski su nacionalni interesi istovjetni, a specifičnost im daje samo stupanj trenutačne uspješnosti ili slabosti u njihovu ostvarivanju, naš prostor i zemljopisni položaj, nasljeđe te bliže i daljnje susjedstvo. Sjajni političari uspijevaju ostvariti svaki od spomenutih interesa i napredak koji obećavaju, artikulirati ih tako da stvore povjerenje i da se građani birači u tome prepoznaju. Ljude sigurno zanima kako opstati osobno, obiteljski, kako prosperirati kao država. Loši političari izbjegavat će te teme kao i preuzimanje odgovornosti za konkretne iskorake u promicanju nacionalnih interesa. Moj je interes tu temu u hrvatskoj javnosti učiniti prisutnom, staviti je na stol. Sigurno je da to nije lako i da ne mogu sâm, za to trebaju i saveznici, ali isto je tako sigurno da vrijedi truda. O definiranju hrvatskoga nacionalnog interesa ne vode se rasprave u političkim, predsjedničkim, parlamentarnim kampanjama. Razgovori se vode o stvarima koje često nemaju veze sa stvarnim hrvatskim interesima. Posljedica je toga neodgovornost. Kad nešto nije u fokusu i o tome se ne razgovara, onda za to nema odgovornosti.

Kako to objašnjavate?

Hrvatske političke stranke pretvorile su se u društva koje se brinu za interese svojih članova i povezanih interesnih skupina. Ne brinu se o unapređivanju države, nego o tome kako nagraditi i 'uhljebiti' interesne skupine koje ih podupiru. To ne vrijedi samo za dvije najveće stranke, nego za većinu stranaka. Odgovara im stanje neodgovornosti za temeljne nacionalne interese. Rezultat toga je i velika apstinencija ljudi na izborima, mnogo protestnih glasova, glasova protiv, ne za.

Tu je velik prostor za napredak. Onaj tko dođe s odgovornim pristupom i programom za koji građani prepoznaju da ima veze s njima i njihovim interesima, može pridobiti velik broj glasača. Velika je potreba za odgovornim političarima, ali ponuda je deficitarna, zato postoji velika prilika da se taj prazni prostor iskoristi. Slabost liderâ ili njihovo nepostojanje idući je ključni razlog i element manjka odgovornosti, dinamike i vitalnosti u hrvatskom društvu. Pogledajte naše lidere: jedan je završio sramotno, drugi se nije bavio svojim poslom, treći je bio toliko slab da nije mogao postati premijer iako je bio predsjednik stranke. Golem je manjak liderskoga kapaciteta, to nije slučajno. Stranke funkcioniraju tako da je predsjednik neupitni selektor kojem odgovaraju lojalisti, a ne ljudi s vlastitim kvalitetama, promišljanjima i inicijativama. Selekcija je potpuno pogrešna. Ona upravo dovodi do izbora poslušnika umjesto ljudi koji su odgovorni za unapređivanje sredine koja ih je birala i općeg interesa.

Kako bi trebao izgledati izborni zakon?

– Tako da parlamentarni zastupnici, a isto tako i predstavnici u županijama i gradovima, budu osobno odgovorni za unapređivanje interesa skupina i sredina koje su ih birale, a ne predsjednicima stranaka. To je ključ za povećanje odgovornosti zastupnika za opći interes, a ne uski grupni ili stranački.

Cijeli intervju možete pročitati u digitalnom i tiskanom izdanju Lidera.