Gospodarskom oporavku prijeti se sa svih strana. Najočitiji rizik je evidentno kašnjenje u proizvodnji i isporuci cjepiva i strah od novih sojeva koronavirusa, no čitav je niz srednjoročnih i dugoročnih rizika poput promjena u potrošačkim navikama, prezaduženosti poduzeća, porasta javnog duga kao posljedica poticajnih mjera, odlaska radnika, potencijalne inflacije itd.
Što su trenutačno glavni rizici koji mogu usporiti i otežati gospodarski oporavak?
Osnovni rizik je i dalje neriješena epidemiološka situacija, što uključuje ne samo kašnjenje cjepiva i nove sojeve virusa, nego i prateće mjere ograničenja društvenih i gospodarskih aktivnosti koje bi trebale pripomoći sprečavanu širenja virusa. Primjerice, prema anketi koju je HUP proveo među svojim članicama krajem prošle godine preko 35 posto poslodavaca smatra kako će najveći izazov u poslovanju u 2021. predstavljati upravo različite mjere (propisi) doneseni s ciljem smanjenja širenja koronavirusa. Dok cijelo gospodarstvo ne može raditi, teško možemo pričati o ikakvom oporavku. Ovdje nije samo riječ o ugostiteljskim objektima, nego i o svim drugim djelatnostima kojima je ograničen rad, ali i svim onim subjektima čiji rad nije zabranjen ali čije je poslovanje gotovo isključivo vezano uz rad onih subjekata kojima trenutno nije dozvoljeno obavljati gospodarsku djelatnost.
S time povezani rizici su svakako i epidemiološka situacija u zemljama u okruženju, prvenstveno našim najvažnijim trgovinskim partnerima i emitivnim turističkim tržištima. Naime, čak i uz smirivanje epidemiološke situacije u Hrvatskoj i popuštanjem mjera koje ograničavaju ili zabranjuju rad poslovnim subjektima, dok god se situacija ne razriješi i u drugim zemljama, ne možemo ni mi u Hrvatskoj očekivati oporavak. To se prije svega misli na otvaranje granica i slobodan protok turista, ali i na jačanje potražnje u drugom zemljama čime će jačati i naš izvoz. S time da je moguće da će u prvi mah doći i do određene promjene potrošačkih navika – u vidu manje potražnje za inozemnim turističkim putovanjima ili opreznije kupovine trajnih potrošačkih dobara – što se može dodatno negativno odraziti i na izvoz roba i na izvoz usluga. Također, promjena snaga na globalnom tržištu – u smislu ukupne potražnje ali i opskrbe sirovinama i intermedijarnim dobrima – može dovesti i do poremećaja na domaćem tržištu, i kod uvoza i kod izvoza.
Međutim, čak i kad se epidemiološka situacija donekle riješi i svim poslovnim subjektima se omogući rad a granice budu prohodne i za ljude i za robu, biti će prisutni mnogi rizici koji će ugrožavati poslovanje. Kriza koja sada traje već preko 10 mjeseci iscrpila je gospodarstvo. Iako su oni najugroženiji imali pravo na određenu pomoć države – bilo u vidu sufinanciranja plaća radnika putem potpora za očuvanje radnih mjesta, bilo u vidu nešto povoljnijih kredita – mnoga poduzeća su već sada prezadužena i neće još duže vrijeme uspjeti nadoknaditi sve gubitke koje su imali tijekom ove krize kako bi bili u mogućnosti normalno servisirati svoje rashode. Dodatan izazov će predstavljati i brzina saniranja štete od nedavnog potresa koji je prvenstveno pogodio Sisačko-moslavačku županiju, ali zbog neizvjesnosti može doći do smanjenja potrošnje i investicija i u drugim područjima.
Povrh toga, moguće je da će i ova kriza dovesti do novog vala iseljavanja što će vrlo skoro uzrokovati i nedostatak radne snage na tržištu rada. Naime, u anketi HUP-a poslodavci su za 2021. izrazili i bojazan od povećane stope bolovanja radne snage (19 posto), dok isti broj poslodavaca, odnosno gotovo petina (19 posto) ispitanih smatra kako će im najveći izazov u poslovanju tijekom 2021. predstavljati nedostatak adekvatne radne snage na (domaćem) tržištu rada. Tu je i otežan pristup financijskim sredstvima (11 posto), ali i povećanje minimalne plaće (9 posto). Daljnje smanjenje potražnje (potrošnje i investicija) očekuje dva posto poduzeća, dok eskalaciju pandemije i u 2021. očekuje njih jedan posto, jednako kao i strah oko neefikasnosti u provedbi EU financiranih natječaja i projekata.
Kako bi kategorizirali te rizike po snazi u kraćem i dužem roku?
Kratki rok: epidemiološka situacija i prateće mjere, nemogućnost servisiranja dugova, otežan pristup financijskim sredstvima, promjene potrošačkih navika (smanjenje potrošnje).
Srednji rok: nedostatak (adekvatne) radne snage, promjena snaga na globalnom tržištu, neučinkovito korištenje EU sredstava namijenjenih oporavku.
Dugi rok: Eskalacija javnog duga uz potencijalne nove namete poslovnom sektoru za njegovo financiranje te odgoda ulaska u europodručje što bi moglo dodatno utjecati na ukupnu (ne)konkurentnost, neučinkovito korištenje EU sredstava namijenjenih oporavku gospodarstva.
Kako tvrtke, a i država mogu najefikasnije odgovoriti na te izazove i rizike?
Iako u tržišnom gospodarstvu to zvuči pomalo kontradiktorno, država treba nastaviti s potporama gospodarstvu i nakon što svi poslovni subjekti započnu s radom, odnosno i nakon što se smiri epidemiološka situacija. To je nešto što u svojim preporukama naglašava i Europska komisija, ali i krovna europska poslodavačka udruga Business Europe. Naime, zbog svega prethodno iznesenog, nije za očekivati da će se s kontrolom epidemiološke situacije i ukidanjem mjera ograničavanja i zabrane gospodarskih aktivnosti svi gospodarski subjekti odjednom nastaviti raditi kao da se ništa nije dogodilo. Upravo suprotno, mnogima od njih bit će potrebno jedno duže vrijeme da se vrate na razinu poslovanja iz 2019., a čak i uz tu razinu aktivnosti za većinu će razina zaduženosti biti puno veća.
S obzirom na dostupna sredstva iz EU te relativno jeftinu mogućnost zaduživanja, država nema što puno razmišljati. Što se gospodarstvo u većoj mjeri održi na životu i što prije krene sa stvarnim oporavkom, to će se prije početi puniti proračun i vraćati nastala zaduženja. Tu će zapravo uloga EU sredstava biti presudna. Na vladi je da u što većoj mjeri u povlačenje tih sredstava uključi i privatni sektor kao bi korištenje tih sredstava bilo što učinkovitije i kako bi gospodarstvo bilo što konkurentnije u novom europskom i globalnom kontekstu. Nažalost, u pripremi dokumenta za povlačenje sredstava iz tzv. Fonda oporavka i otpornosti privatni sektor (dosada) nije bio uključen, što će se, nadam se, uskoro ipak promijeniti.
Što se tiče samih poduzeća, oni moraju biti svjesna svih ovih (i drugih) rizika te pokušati planirati poslovanje imajući u vidu više scenarija. Jasno je da će pritom više uspjeha imati inovativnije i fleksibilnije tvrtke, koje su u prije nastanka ove krize bile spremnije na promjene.