31. ožujak 2021.

Moraju li suci baš biti svete krave i treba li vratiti reizbor sudaca?

Zagovornici trajnog imenovanja sudaca tvrde da bi uvođenje njihova reizbora još više pogoršalo ionako loše stanje pravosuđa. No možda bi trebalo uzeti u obzir da je upravo klijentelistička mreža postavila dobar dio sudaca na vodeće položaje u pravosuđu i da bi takav sustav trebalo resetirati

Politika jedina može temeljito prodrmati pravosudni sustav u kojem je sudačka elita, iako ne i svi suci, postala klijentelistička kasta za sebe, sada već dovoljno neovisna od političara da im može čak i parirati. Pitanje je pak kako mijenjati taj kastinski sustav – reizborom sudaca ili pak ostaviti trajnost imenovanja, ali pooštriti kriterije.

Većina pravnih stručnjaka vjeruje da se ne bi trebala dirati trajnost imenovanja sudaca jer, kako kaže odvjetnik Željko Olujić, reizbor bi još više pogoršao ionako loše stanje domaćeg pravosuđa zato što bi suci, ako bi im se primjerice dao mandat na osam godina (kao nekada), najmanje zadnje dvije godine jako pazili kako će suditi u nekim predmetima za koje je zainteresirana sudačka elita koja kontrolira pravosuđe.

Nekad je politika kontrolirala pravosuđe birajući članove Državnoga sudbenog vijeća (DSV) sve dok nas nisu prisilili iz EU da se izbor prepusti sucima i struci, što nije loša ideja ako imamo dobro postavljeno sudstvo. Ali kao što je kolega novinar Hrvoje Šimičević napisao u Novostima, taj je pokušaj stvaranja neovisnosti pravosuđa samo zacementirao vladavinu zatečenih kadrova iz doba HDZ-ova kadroviranja sudstva. Suci koji su zahvaljujući HDZ-u, pišu Novosti, 'dolazili do pozicija moći, sada su bez formalnog vanjskog uplitanja mogli neometano stvarati interesne mreže'. Na svoj način to potvrđuje i bivši predsjednik RH Ivo Josipović, koji u svojoj kolumni u Nacionalu piše da se pravosuđe odmetnulo od društva i da sucima predsjednik, premijer, Vlada i Sabor ne mogu ništa te da su politika i pravosuđe 'ravnopravni partneri i njihova sprega ne proizlazi iz moći politike nad pravosuđem, već iz zajedničkog interesa i osobnih veza'.

Ali da među sucima vlada apatija baš kao i u hrvatskom biračkom tijelu pokazuje i to što se iz sudačkih redova ama baš nitko nije javio za predsjednika Vrhovnog suda. Svi su bili uvjereni da se ništa neće promijeniti i da će Đuro Sessa biti ponovno izabran, a isticanjem kandidature samo bi se zamjerili prvom među sucima. Upravo ta politika nezamjeranja potvrđuje, prema Olujiću, a tako misle i njegov kolega Anto Nobilo i pravni stručnjak Hrvoje Kačer, kao i predsjednik jednog suda koji nije želio da mu objavimo ime, da reizbor ne bi donio ništa dobro pravosuđu. Po njima, treba udariti u glavu – u DSV, koji je postao kasta za sebe uključujući i one suce izvan DSV-a koji su klijentelistički povezani s njima – ili, da budemo precizniji, koji su ih svojim lobiranjem među sucima i postavili u DSV. To je ta ekipa koja drma pravosuđem, za razliku od većine sudaca, vele sugovornici, koji su pošteni i stručni, ali i sami u poziciji da se ne zamjere velikim facama. Zato reforma pravosuđa mora početi od DSV-a – izborom članova DSV-a i poboljšanjem kriterija za imenovanje sudaca.

Iako su argumenti zagovornika trajnog izbora neosporno snažni, ima i onih koji smatraju da bi trebalo vratiti reizbor sudaca.

Više pročitajte u novom broju digitalnog i tiskanog izdanja Lidera.