24. siječanj 2020.

Petar Vušković o privatizaciji: Nitko od stranaca nam neće ništa uzeti – ni vode, ni ceste ni šume. Bojimo se bez veze.

Petar Vušković   

U najnovijem izdanju Lidera objavili smo tekst o 'samoniklim' tvrtkama, na temelju analize vlasničke strukture najvećih kompanija koje nisu preuzete iz državnog vlasništva niti su u međuvremenu prodane, a imaju godišnje prihode veće od 50 milijuna eura. Ispalo je da je takvih u Hrvatskoj svega 15 posto i da su u 30 godina tranzicije još uvijek najveće i najbolje kompanije one koje smo imali i u socijalizmu pa dali u ruke, uglavnom stranim vlasnicima (INA, Pliva, Zaba, Privredna banka, HT itd). Iako, opravdano, hrvatsko stanovništvo zazire od privatizacije zbog iskustva iz prošlosti, pitanje je kako bi danas poslovali neki sektori, poput telekomunikacija ili banaka, da su ostali pod okriljem države, vođeni politički podobnim kadrom.

Do travnja 2020. trebali bi biti raspisani natječaji za prodaju dionica ili udjela do 25 posto vlasništva koje država ima u 90 poduzeća. Slijedi li nam novi privatizacijski val kojim ćemo platiti ulazak u eurozonu? Razgovarali smo s Petrom Vuškovićem, neovisnim ekonomistom i predsjednikom Centra za javne politike i ekonomske analize koji javno navija za nastavak privatizacije u Hrvatskoj.

- Zbog čega je, po vašem mišljenju, većih novonastalih sustava u Hrvatskoj koji nisu nastali na temeljima privatizacije toliko malo, u odnosu na ostale? Svega svako sedmo veliko poduzeće nije nastalo iz pretvorbe.

Zato što nismo razvili tržišno gospodarstvo u pravo vrijeme, odnosno nisu stvoreni okviri za tržišnu utakmicu. U takvim je uvjetima bilo teško razvijati bilo kakve poduzetničke inicijative pa kao rezultat toga imate jako malo firmi koje su rasle uz poduzetnički kapital. Tranzicija koju i danas prolazimo nije znala osigurati tržišno gospodarstvo koje podrazumijeva niže poreze kao rezultat 'manje države', niski stupanj administrativnog opterećenja, efikasnost trgovačkih sudova odnosno vladavinu prava i ono što je najvažnije pristup kapitalu uz određenu širinu financijskih instrumenata. Domaćeg kapitala nedostaje i danas kako bi on bio pokretač ubrzanijeg rasta, iznad četiri posto godišnje. Dobar dio ekonomskog rasta kojeg danas ostvarujemo možemo zahvaliti pristupu kapitalu kroz europske fondove. Kao auditor u više od 300 poslovnih organizacija mogu svjedočiti kako je svako četvrto poduzeće koristilo neki od programa iz europskih fondova. Zbog efekata EU integracije, polako ali sigurno rješavamo nasljeđa prošlosti.

- Iz današnje perspektive, koji su sektori i poduzetnici najviše profitirali privatizacijom. Možete li navesti primjere?

Kada govorimo o sektorima, postoje pozitivni primjeri privatizacije uslužnih sektora. U prvom redu telekomunikacija i banaka. Danas su to konkurentni sektori, a pitanje bi bilo kako bi izgledali kroz državne monopole ili slične dominacije od strane ionako nekompetentnih političara. Kada govorimo o poduzetnicima, svakako oni koji su imali prisne političke i društvene veze s vladajućim ljudima. To se zove kronizam i nema veze s poštenim tržištem. Kandit iz Osijeka može biti dobar primjer privatizacije. On posluje od 1920., a ključna godina za njihovo poslovanje je bila 2011. kada Kandit postaje član Mepas Grupe. Sljedeće godine su izgradili tvornicu bombona i čokolade u vrijednosti preko 25 milijuna eura. Čokolada na tržištu je dobra, ali 'big game' privatizacije koje hrvatsko tržište treba su još bolje. Treba nastaviti s privatizacijama.

- Imaju li gospodarstvo i društvo u cjelini od najvećih poslovnih sustava koji su privatizirani maksimalnu korist?

Društveno odgovorno poduzetništvo ili poslovanje (DOP) je ekonomski termin koji je vezan za poslovanje poduzeća od kojih društvo ili gospodarstvo ima maksimalnu korist. Moje mišljenje je da je to ideal kojeg je nemoguće ostvariti. Poslovanjem društveno odgovornih poduzeća (INA, Pliva, banke, itd.) nikada nije moguće postići maksimalnu korist za društvo. To nije ni namjera njihovih sustava upravljanja. Cilj je kontinuirano umanjivati rizik za štetu koja može nastati njihovim poslovanjem, odnosno maksimizirati pozitivne učinke na društvo uz istodobno minimiziranje štetnih učinaka. Kada idete na web stranicu INA-e, vidjet ćete da kroz svoju objavljenu politiku poslovanja deklarativno ističu opredijeljenost prema društveno odgovornom poslovanju. Je li kontinuirano curenje mazuta iz rafinierije INA-e u more (Kostrena) društveno odgovorno poslovanje? S druge strane INA ima svoje budžete za donacije i sponzorstva zajednici. Dakle imamo štetni učinak s jedne strane i pozitivan učinak s druge. Zakoni, standardi ili ISO norme u mnogočemu pomažu poduzećima da se zadovolje sve strane: zaposlenici, vlasnici, dioničari, dobavljači, zakonodavac, zajednica.

- Tko su, po vašem mišljenju, ‘novopečeni’ poduzetnici i sektori, lišeni društvenog i državnog nasljeđa?

Informatičke firme su te koje su najviše lišene društvenog i državnog nasljeđa. One na tržištu ostvaruju i najbrži rast. Sviđa mi se to što imaju svoju terminologiju i alate koje proizlaze kao rezultat razvoja informacijske tehnologije. Njihovi vlasnici su mlađi poduzetnici koji potiču dvosmjernost komunikacije sa svojim zaposlenicima te su vrlo često s njima 'na ti'. Nedavno sam bio u jednoj takvoj organizaciji. Ušao sam u njihov radni prostor, a zaposlenici su sjedili na podu na loptama za vježbanje. Njihova radna infrastruktura je bila nevjerojatno jednostavna. Sastojala se od računala i laptopa, tek pokojeg radnog stola i stolice, server sobe, te frižidera iz kojeg su zaposlenici uzimali sladoled, dok sam u čudu pogledom tražio direktora za sastanak.

- U jednom razgovoru ste spomenuli da bi valjalo privatizirati i ostale tvrtke u državnom portfelju. Do travnja bismo trebali raspisati natječaje za tvrtke u kojima država ima do 25 posto udjela. Mislite li da smo u nadolazećoj fazi novog privatizacijskog vala? Po čemu bi se on trebao razlikovati od 90-tih, kada smo prvi put plaćali ulazak u europsko društvo?

U fazi smo kada se nešto malo više privatizacija planira, tj. njih oko 90, kada se gleda vladin akcijski plan za euro odnosno ulazak u Europski tečajni mehanizam 2. Ne bih to nazvao privatizacijski val jer nije tako lako pronaći ulagače ali svakako vrijedi pozdraviti inicijativu pogotovo što vjerujem da smo načuli nešto iz 'grijeha prošlosti'. Privatizacija bi danas trebala biti transparentnija nego prije. Vrijedi istaknuti da opća država ima udjele u daleko više od tisuću poduzeća. Ako želimo biti poput Njemačke i Austrije, nužne su nam zaista jake privatizacije (big game privatizacije), bez tabua. Njemačka ili grad Prag daju koncesije čak i privatnim pružateljima vodnih usluga, dok bi neki taj sektor još dodatno pravno zaštitili, premda je već zaštićen. Nitko od stranaca nam neće ništa uzeti – ni vode, ni ceste ni šume. Bojimo se bez veze. Uostalom, javni interes može se regulirati i u uvjetima privatnog sektora, a ne kroz vlasničke udjele države koji se zlorabe za politički plijen kroz razne klijentelističke planove.